FOLLOW US!
smm5.png smm5.png  smm5.png smm5.png 

Kasno je ljeto, tražimo najpogodnije mjesto za parkirati našeg starog Subarua i nastaviti šetnju ka konačnom odredištu. Ranije su nam rekli da bi bilo najbolje da idemo do "šumareve kuće". Dolazimo do živopisnog sela u neposrednoj blizini Kreševa. "Dobar dan", govorim domaćinu ispred kuće, djedu od 80-ak godina, koji cijepa drva (!) i pjevuši nešto sebi u brk.

"Dobar dan, omladino", odgovara.
"Kuda do šumareve kuće?"
"Molim?"
"Kuda do šumareve kuće da idemo?"
"Šta kažeš?"
"KUDA DO ŠUMAAAREVEEE KUĆEEEE?"
"Ahaaa, samo pravo, pa skreni desno na prvo raskršću!"
"Živio!"
"Molim?"

Uh.

Na putu do šumareve kuće prolazimo kroz jedno od ljepših sela koje sam ikad vidio. Trava je podšišana pod konac, između kuća uopće nema ograda, a same kuće su stoljetne, uredno ofarbane, s cvijećem na prozorima i u bašti. Tu je i poneko stablo jabuke, krave, ovce, te ljudi koji uz znatiželju gledaju i mašu nam. "Kao Austrija", neko komentira u autu. "Ne, ovo je to. Ovo je prava slika BiH. Kakva Austrija", odgovaram. Ubrali smo po jabuku na "ničijem" stablu, koje raste odmah pored makadama.
HEADKojsinaPrva prava kisela jabuka koju sam pojeo u posljednje vrijeme, neprskana i sočna. Iznad sela nas čeka ogromna bjelogorična šuma, prošarana rijetkim stablima jele i divlje kruške. Parkirali smo kod šumareve kuće, tik uz ogromne grmove divlje kupine i - vjerovali ili ne - solidan teren za košarku. Selo se zove Kojsina, nalazi se nekoliko kilometara od Kreševa, starog bosanskog gradića koji je, nakon gradnje nove dionice autoputa prema Tarčinu, udaljen svega 20-ak minuta vožnje od Sarajeva. Kreševo je posebna priča, sa svojim starim kućama, urednim trgom, radišnim i mirnim narodom, te veselom djecom koja kao "bez glave" jure glavnom gradskom ulicom. I, naravno, kreševskim potkovanim jajima (da, kokošijim!), koja služe kao dokaz nekada daleko poznatoj vještini kreševskih kovača, kojih je danas, nažalost, manje nego ranije.

EkipaOd Kojsine, put nas vodi na planinu Inač, poznatu po pogibiji istaknutog bh. državnika Džemala Bijedića, koji je tu skončao 1977. godine, u avionskoj nesreći. Svake godine, planinarska društva Bitovnja iz Kreševa i Vranica iz Fojnice organiziraju memorijalni uspon ka mjestu pada aviona.

Planinarski put Inačem je odlično markiran i izbrazdan izvorima ledeno hladne vode, tragova medvjeda, divljih svinja, vukova, lisica, zečeva i ostalih stanovnika šume. Moja supruga imala je čast na tren vidjeti medu kako jede divlje kruške, ali je, ipak, odlučila ubrzati korak i sustići ostatak grupe, umjesto fotografiranja ovog šumskog vegetarijanca. Međutim, nekoliko stotina metara dalje, naišli smo na medin izmet, pun repova od puhova, i to tačno na sredini planinarskog puta. "Jadni puhovi", kaže naša šestogodišnja kćerka. "Jadni mi ako se ovaj pojavi", kažem joj.

Šalim se, naravno, jer medvjedi rijetko napadaju, te se zaista teško sjetiti kada je zadnji put čovjek u BiH i na Balkanu smrtno stradao od njegove kandže. Poznati Blažo iz Bileće je bio blizu, ali je, srećom, “pretekao”, ubivši medvjeda golim rukama.


Prvu pauzu pravite kod "vikendice". To je divna mala kuća, s uredno pokošenom travom i izvorom udaljenim 50 metara iznad, a voda se pojavljuje doslovno iz stijene. Nakon što pojedete i popijete, put nastavlja sve do Pomola, "raskršća" na kojem se u daljini ukažu obrisi Vranice, desno se nastavlja Inač, a vi lijevo prelazite na planinu Bitovnju. Tik prije Pomola penjete se uz malu stijenu koju je voda izbrazdala tako da liči na prirodne stepenice. Dočekuje vas i čarobno vilenjačko drvo, s korijenjem u kojem sigurno žive male vile i patuljci. Ozbiljan sam.

U daljini čujemo zvuk jedne, potom druge frule. Stajemo kao ukopani. Prva svira "nisko", druga "visoko". Čobani. Udaljeni su nekoliko desetaka metara jedan od drugog i “razgovaraju” muzikom - drugi prati melodiju prvog. To je trenutak koji ostaje u pamćenju zauvijek i koji vas tjera da se naježite. Mislio sam da je ovo moguće samo na filmu.

Od spomenika poginulim braniteljima na Pomolu, urednom mjestu na kojem također u miru možete odmoriti, nastavljamo Bitovnjom ka našem konačnom odredištu - Domu dr. Augustin Tvrtković na Lopati, odnosno poznatijem samo kao Lopata. Bitovnja je, kao i Inač, bogata. Mlade i stare bukve, jele, paprati, brusnice, borovnice, gljive i tragovi životinja. Tone i tone borovnica propadnu na ovoj planini jer ih nema ko brati. Mi nismo od tih, te se gozbimo ovim divnim darovima prirode. Usput beremo i sunčanice i vrganje (preporučujemo konsultaciju stručnih knjiga i lokalnih poznavalaca gljiva), uz opaske da je "svaka gljiva jestiva barem jednom", te se radujemo njihovoj pripremi u domu.
Čovjeku koji nije zanoćio u "običnim" domovima možda ovo djeluje normalno.

Dom na Lopati je vjerovatno najopremljeniji i najbolji u BiH, uzevši u obzir njegovu lokaciju. Smješten je na 1324 mnv, a iznad objekta se nalazi i skijaška staza sa liftom i objektom u kojem možete popiti topao čaj, te iznajmiti skije. Solarni paneli, dječije igralište, eko toalet, čak dva apartmana sa svojim kupatilima, non-stop dostupna topla voda i tuševi, te nov i očuvan inventar krase dom na Lopati. Čovjeku koji nije zanoćio u "običnim" domovima možda ovo djeluje normalno. Planinarima je ovo Hilton. Hrana u domu je vrhunska, a, nakon najave, možete probati i čuveni kreševski i fojnički specijalitet - maglice, sušenu domaću trokutastu tjesteninu prelivenu domaćom pavlakom i sitno nasjeckanim bijelim lukom. Ubija bakterije, a i volju za životom u narednih 25 minuta – zbog bijelog luka - sve dok ne probate neki od ostalih slatkih ili slanih specijaliteta domara Mladena Malenice i Anite Malenice, domarke i – nadam se da se Mladen neće ljutiti – prave šefice u domu! Kraći izleti iz doma su mogući, uz odlično markirane staze i divne predjele koji samo čekaju na vas. O domu i ostalim detaljima informacije možete pronaći na web-stranici PD Bitovnja iz Kreševa.



“Oooo dobar dan”, čuje se iz šume ispod doma.
“Ko je sad”, mislim. Djed iz Kojsine - dolazi nepunih 40 minuta nakon nas.
“Ooo omladino, jeste se umorili?”, pita i sjeda za sto. “Karlovačko, Mlađo”, govori domaru.
Pije svoje pivo, ustaje i kreće dalje. “Kuda ćeš djede?”, pitaju ga. “Odoh do vidikovca, pa nazad lagano, u selo. “

Tura Kojsina – Lopata traje oko dva sata laganog hoda. S djecom najviše do tri. Naš djed iz priče je došao brže nego mi, nastavio do vidikovca, te nazad. Ukupno, to je oko osam sati hoda. A maloprije je cijepao drva. Lopatom (i sjekirom) protiv stresa i dosade, jasno je.

Izvor: radiosarajevo.ba

STEFAN PEJOVIĆ
Author: STEFAN PEJOVIĆ
Stefan Pejović rođen je 1984. godine u Sarajevu, gdje živi sa suprugom i kćerkom. Tokom karijere je radio za brojne medijske kuće, nevladine i međunarodne organizacije, uključujući: Radio 202, FTV, BH Radio 1...

PARTNERS

viadinarica@viadinarica.com 

Via Dinarica BiH Terra Dinarica | Vladimira Nazora 2, 71000 Sarajevo, BiH
Phone: +387 62 393 393 e-mail: bosnia@viadinarica.com

Via Dinarica Croatia Palmotićeva 27, 10000 Zagreb, Cro
Phone: +385 91 51 41 740, Alan Čaplar, e-mail: info@viadinarica.hr

Via Dinarica Slovenia RRA Zeleni kras, d.o.o., Prečna ulica 1, 6257 Pivka, Slo
Phone: +386(0)5 72 12 243, Fax: +386(0)5 72 12 245, slovenia@viadinarica.com

smm5.png smm5.png smm5.png
smm5.png smm5.png smm5.png