FOLLOW US!
smm5.png smm5.png  smm5.png smm5.png 
Čitajući crnu hroniku i prateći dnevnike, čovjek bi pomislio da je Sarajevo opasan, divlji grad, u kojem vladaju zakoni jačega. Možda to, djelimično, i jeste tako - ljudi su nervozni, pritisak je ogroman, vrtimo se u krug... No, na brdima oko Sarajeva, koje niko kao da ne primijeti, stanuje taj toliko željeni mir.

Ovaj mir vam pruža odmor od teških naslova, gorih od najstrašnijih priča o Baba Jagi kojima su nas plašili kao klince. I, zaista, ako dođete u ovaj "evropski Jerusalem", bilo koje brdo ili planina koju vidite je zelena, nasmijana, gostoprimljiva i, možda i najbitnije - na dohvat ruke.

Ranije sam pisao o Skakavcu i Bukoviku, takođe dijelovima Crepoljskog, koje je, opet, dio Sarajevskog Ozrena, možda i najpitomijeg brdovitog predjela sarajevske regije. Moja najranija sjećanja iz Sarajeva vezana su za ime Crepoljsko. Ne sjećam ga se neposredno ili u slikama, no to ime u meni budi nešto - ne znam šta - što me uvijek vuče gore, baš na tu planinu. Ona nije visoka, nije ni atraktivna, ako je uporedite sa Visočicom, Čvrsnicom ili Bjelašnicom, ali ima nešto, "ono nešto" što privlači. Vrh Crepoljsko, kamenita i lijepa kvota, na kojoj raste neobično i žilavo drvo, visok je "samo" 1524 m/Nv, a vrh Bukovik je samo deset metara viši.

Odabrali smo, logično, lijep i sunčan dan za šetnju na relaciji Čavljak - Kamenita glavica - Močioci - Bukovik i nazad; ovo je pristojna dvosatna šetnja pogodna za osobe bez kondicije, starije, djecu, porodice i sve koji žele uživati u šumama i livadama Crepoljskog. Nakon što parkirate automobil na Čavljaku (put vodi preko Sedrenika i Barica, 20 minuta vožnje od Sarajeva), natočite vodu na lokalnoj česmi, posvećenoj planinaru Osmanu Kariću, prvi dio šetnje proći ćete za oko 30 minuta, te stići do Kamenite glavice, na kojoj sve više ljudi boravi u Lasinoj kolibi, ili, popularnije "kod Spomenka". Spomenko je momak, radan i vrijedan, iz obližnjeg sela Gornje Biosko, tipičnog bosanskog brdskog mjesta, urednog i lijepog, sa kojeg se otvara prelijep pogled ka Trebeviću. Sam proizvodi hranu i piće, koje nudi u Lasinoj kolibi. Pohode ga mnogi i u zadnjih nekoliko godina postao je poprilično popularan, pa su graja djece i smijeh roditelja vikendom uobičajeni.
Spomenko se ne žali. To me oduševilo.

Cavljak Bukovik mart 2015 final 12
Lako nije, kao nigdje na ovome svijetu, ali na selu sigurno nije lakše nego u gradu. Spomenko insistira da će ostati tu gdje jeste, jer je "svoj na svom", te može i zaraditi od svog rada. Začudilo me i obradovalo kada mi je pričao da je bio u Francuskoj ili, čak, u Alžiru. Organizacija za razvoj i promociju ruralnog turizma, sa kojom radi, Alterrural, "vodala" ih je po regionu i svijetu, kako bi što više naučili iz primjera dobre prakse. Međutim, ono što me najviše raduje je činjenica da ljudi više ne čekaju ovu i ovakvu državu da nešto učini po pitanju ruralnog turizma i razvoja, nego uzimaju stvari u svoje ruke i bore se. Zasad uspješno. Da li je to Munib sa Umoljana, Dragan sa Skakavca, ili Spomenko - nebitno je. Oni uspijevaju uprkos, a ne zahvaljujući državi. Ovo je duga i zamorna tema, pa ću je ostaviti za neki drugi put.

Radujem se Spomenkovom uspjehu – iako je sve to još daleko od idealnog – jer je to pouzdan dokaz da se može opstati od svog rada, na svojoj zemlji i u svojoj državi. Još ako je država planinska, lijepa i kao stvorena za održivi planinski i seoski turizam – onda je sve jasno. Ne smijem zaboraviti i Mlađu, dedu koji nedaleko od Spomenka ima svoju kolibicu, malu, toplu i ugodnu, te koji nudi mlijeko, sir, krompir i ostale domaće proizvode. Mlađin med – kad ga ima – je jedan od najboljih koje sam probao, valjda zahvaljujući tome što pčele „pasu“ po nezagađenim i bogatim padinama ove lijepe planine. Mlađo je gostoprimljiv, te, ako ništa, priđite i pozdravite ga – biće mu drago.

Popili smo čajeve i kafe, pojeli kuhani krompir sa “zajednicom” (mješavina kajmaka i sira) i uštipke od kukuruze, te ostavili nasmijanog Spomenka da se bakće sa gostima i krenuli dalje, prema Bukoviku. Od Kamenite glavice put vodi kroz kombinaciju četinarske šume i idiličnih livada. Nakon što smo prošli usamljenu kuću - u kojoj živi Kosa, žena od 50-ak godina, koja se odatle nije pomjerila ni tokom rata - nadomak sela Močioci, u kojem živi nekoliko vikend-stanovnika i jedna porodica koja se odlučila vratiti, srećemo nekoliko divnih i slobodnih konja; potpuno neuznemireni našom pojavom, pasu, sunčaju se i uživaju na proljetnom suncu. Tu je parkiran i stari vojni kamion, koji je, pretpostavljam, ostao zaglavljen tokom zime, koja je ove godine bila neobično oštra i sa puno padavina.

Cavljak Bukovik mart 2015 final 5

Planinari pričaju da je na Bukoviku u decembru bilo i do minus 39 stepeni, što je gore nego u zamrzivaču, a da se ljudi nisu mogli ugrijati koliko god da su ložili. Ako je to istina, te ako bolje pogledate količinu padavina i još neotopljenog snijega, onda je jasno da klimatske promjene nisu nešto što tek predstoji svijetu, nego trenutna realnost i proces koji je u već poodmakloj fazi. Naučnici predviđaju upravo takav razvoj situacije – ekstremne zime i ljeta, te lagano nestajanje tranzicije, tj. proljeća i jeseni.
Ko preživi, pričaće.

Usput vidim i posječena stabla, te panjeve koji otužno štrče pored puta. Valjda su to dokazi “upravljanja” našim šumama, ili, još bolje, odraz (ne)svjesnosti šta deforestacija znači za ljude. Prošlogodišnje poplave i klizišta su primjer koji dobro ilustruje navedeno. Uz psovke – čovjek nekad ne može odoliti – nastavljamo ka Bukoviku i nakon par desetina minuta hoda stižemo. U domu Bukovik je veselo, ljudi sjede unutra (?) i svira se harmonika, jede čorbica i lagano mezi, uz naizmjenične zvukove pjesme i smijeha. Ljudi ovdje baš dolaze da se liječe. Kod doma nas je dočekala i koza, koja je, redom, pokušala pojesti: telefon, pivsku bocu, naš sendvič, jaknu od moje kćerke, tacnu za kafu, moj prst, supruginu kosu, gojzerice i sve što bi vidjela.

Naš stari zlatni retriver, Tobi, pogledao je, prestravio se, okrenuo glavu prema meni i samo što nije rekao “ko je ovo čovječe, krv mi se u žilama ledi, sklanjaj je!” Otjerao sam kozu od Tobija, uz salve smijeha, te popio topao čaj od čubre i slušao razgovor dvojice planinara o životu, ratu, ljudima, svemu.

Cavljak Bukovik mart 2015 final 25

Via Dinarica se, nakon što ovo pročitate, pokazuje jedinim logičnim izborom za ljude koji žele ostati na svojim ognjištima. Taj koncept upravo pokušava “progurati” praksu održivog razvoja i turizma u našim krajevima, kako bi seljaci i svi oni koji se odluče baviti seoskim ili planinskim turizmom, mogli, ako ništa, barem dopunjavati svoj budžet kroz navedene djelatnosti. Povećanje broja turista je očito, ali da li će država prepoznati potencijale – poput Srbije ili Hrvatske, u kojima se održivi turizam subvencionira – upitno je.

Po cijenu ponavljanja, reći ću da mi je drago da su ljudi uzeli stvari u svoje ruke, a naši ljudi su odlučni i hrabri i uvjeren sam da neće proći dugo dok ne uspiju. Ili, još bolje, dok ne uspijemo.

Crepoljsko se nalazi na Zelenoj liniji Via Dinarice, pitomo je i lijepo, idealno za picnic u prirodi i dnevni izlet sa porodicom.

Izvor: N1


 

STEFAN PEJOVIĆ
Author: STEFAN PEJOVIĆ
Stefan Pejović rođen je 1984. godine u Sarajevu, gdje živi sa suprugom i kćerkom. Tokom karijere je radio za brojne medijske kuće, nevladine i međunarodne organizacije, uključujući: Radio 202, FTV, BH Radio 1...

PARTNERS

viadinarica@viadinarica.com 

Via Dinarica BiH Terra Dinarica | Vladimira Nazora 2, 71000 Sarajevo, BiH
Phone: +387 62 393 393 e-mail: bosnia@viadinarica.com

Via Dinarica Croatia Palmotićeva 27, 10000 Zagreb, Cro
Phone: +385 91 51 41 740, Alan Čaplar, e-mail: info@viadinarica.hr

Via Dinarica Slovenia RRA Zeleni kras, d.o.o., Prečna ulica 1, 6257 Pivka, Slo
Phone: +386(0)5 72 12 243, Fax: +386(0)5 72 12 245, slovenia@viadinarica.com

smm5.png smm5.png smm5.png
smm5.png smm5.png smm5.png