FOLLOW US!
smm5.png smm5.png  smm5.png smm5.png 

9641483049_0359a47e11_o.jpg

Svi smo naručili omlete sa sirom i različite vrste espresso kafe u restoranu na benzinskoj pumpi pored Drine, u blizini Nacionalnog parka Sutjeska. Putovanje je zvanično počelo. Pripreme za koje su bila potrebna dva mjeseca skraćene su na dvije sedmice. Budžet nam je srezan u istom tom omjeru. Ali napravili smo prve korake ka divljim planinama sjeverne Albanije. Za nekoliko dana će ideja projekta Via Dinarica, konačno, od ideje prerasti u stvarnost.

Nakon dionice od Broda do Šćepan Polja na bosanskoj strani, koja je u određenim dijelovima pomalo i opasna, ušli smo u Crnu Goru u blizini grada Plužine. Granicu smo prešli na mjestu gdje se Tara, koja se usjekla u najduži kanjon u Evropi i Piva udružuju i nastaje silna Drina. Ove svjetlucave plave rijeke teku prema sjeveru i u konačnici se ulijevaju u Crno more, gubeći veći dio plavetnila negdje kod Dunava.

Dugih 12 sati smo se vozili kroz planine Nacionalnog parka Durmitor i prema jugu do Skadarskog jezera, najvećeg zaštićenog močvarnog područja u jugoistočnoj Evropi. Prešli smo granicu iz Crne Gore u Albaniju, na graničnom prelazu Hani Hoti. Sa pripadnicom granične policije pričao samo na svom pidžin albanskom i to ju je oduševilo. Prešli smo granicu, a ispratio nas je topli osmijeh žene koja je veći dio svog života provela u okovima strogog i izolovanog komunističkog režima Envera Hoxhe. Albanija je ostvarila veliki napredak. Vožnja novoizgrađenim putem od Hani Hoti do Skadra godila je našim bubrezima. Prije samo nekoliko godina ovaj put više je podsjećao na Brazzaville nego na Evropu.

Nakon kratke pauze, koju smo napravili u Skadru da se raspitamo kod predstavnika organizacije Oxfam Italia i popijemo dobar talijanski espresso, zaputili smo se prema novom autoputu koji vodi ka Kukešu. U Kukešu nisam bio od 1999. i bombardovanja NATO-a, kada sam radio kao humanitarni radnik za organizaciju Save the Children. Tada je to bio jedan siromašan i veoma zatvoren grad. Dva puta smo pitali za smjernice prema Valboni na sjeveru. Oba puta su nam na engleskom jeziku ljubazno objasnili kojim putem da idemo. Kukeš je i dalje bio siromašan, ali ne više tako zatvoren kao ranije.

Bili smo oduševljeni otkrivši da je put prema Bajram Curriju, 'središtu' sjevernog dijela države, asfaltiran.  Međutim, oduševljenje nije dugo trajalo. Nakon nekoliko kilometara put je postao opasan i nepredvidiv. Na jednom dijelu džip bi poskakivao, a naši bubrezi ispaštali, a onda bi odjednom put prerastao u uzak, ali nanovo asfaltiran vijugav seoski put. Takvim putem vozili smo se naredna dva sata. Sa prvim sumrakom ugledali smo treperava svjetla Bajram Currija, smještenog ispod zastrašujućih vrhova prokletih planina, kako ih nazivaju na lokalnom jeziku. Kao humanitarnom radniku 1999. godine nije mi bilo dopušteno da dođem ovdje. Ovo područje bilo je isuviše opasno i turbulentno; krađe automobila bile su pravilo, a ne izuzetak. Prošli smo kroz grad bez incidenata i nastavili putovanje po mrklom mraku, prema Nacionalnom parku Dolina Valbone.

Nakon jednosatne vožnje po još jednoj turbulentnoj dionici stigli smo do prenoćišta, hotela Rilindja (što na albanskom znači preporod). Mislim da smo svi, s obzirom na to da smo dolazili iz Sarajeva, očekivali da će nam domaćini prirediti topliji doček. Vlasnik Alfred Selimaj bio je pomalo rezervisan prema nama. I konobar, također. Večerali smo svježe pripremljenu salatu od mrkve i grožđica i svježu pastrmku iz njihovog ribnjaka. Sutra ujutro smo po prvi put vidjeli vrhove koji su čuvali ovu zabačenu dolinu. Bili smo zapanjeni. Nakon razgovora s domaćinima Catherine i Alfredom, u kojem smo im objasnili ko smo i zašto smo tu (i jake kafe), dobili smo toplu dobrodošlicu kojoj smo se nadali, a najbolji dio tek je predstojao.

Porodica Selimaj dala je hotelu Rilindja takvo ime radi simbolike preporoda ove osiromašene doline. I geografija i politika su ove tradicionalne planinske zajednice držale izolovanim od ostatka svijeta više stotina godina. Porodica Selimaj, a posebno njihov najstariji sin Alfred, željeli su da to promijenu. Ekoturizam predstavlja priliku za ponovno rađanje Valbone. On je bio prvi koji je otvorio hotel u ovoj dolini dugoj 30 kilometara. Sada, samo u Valboni, smještajni kapacitet iznosi 600 ležaja.

9641512731_3b747ded76_o.jpg

Proučavali smo mape, postavili milion pitanja i dobili milion odgovora. Catherine Bohne, Amerikanka koja sada živi ovdje, bila je više nego spremna da podijeli svoje opsežno znanje i ogromni entuzijazam vezan za Valbonu. Moram priznati da je njena energija bila zarazna. Zaljubili smo se u Valbonu na prvi pogled. Catherine i Alfred su odlučili da nam prvi dan pokažu jedan stan (kolibicu) koji iznajmljuju. Vrlo brzo smo shvatili da ovo dvoje ljudi imaju misiju i da su sjajni u svom poslu. Bili su upoznati sa svime, od divljih životinja, preko politike, publikacija o turizmu, statističkih podataka o posjetiteljima, opisa staza, uključenosti lokalne zajednice - jednostavno su osjećali njen puls. Njihova priča predstavljala je muziku za naše uši i potvrdu da smo na pravom putu.

Upoznali smo Saluma, 13-godišnjeg pastira punog entuzijazma, koji nas je odveo do spomenutog stana. Nakon desetominutne šetnje (bolje reći brzog hodanja u pokušaju da idemo ukorak sa ushićenim tinejdžerom), stigli smo do njihove ljetne kolibe. Na naše iznenađenje, tamo je bila cijela porodica. Došli su iz Tirane na ljetni godišnji odmor. Otkrili smo da je Salumov stric doktor šumarskih nauka i da njegova strina predaje na univerzitetu. Njegov rođak bolje priča engleski od mene. Bili smo visoko, u albanskim planinama, usred nedođije, bez struje i tekuće vode i pričali smo o šumarstvu i ekologiji na engleskom i talijanskom jeziku.

9641484079_14d0990c10_o.jpg

Baka je, po finom balkanskom običaju, bez oklijevanja počela praviti pitu nama za ručak. Naša fotografkinja Elma Okić brzo se zbližila s bakom. Komunicirale su rukama i pogledima. Dok je baka pripremala ručak, Elma je fotoaparatom zabilježila njene vještine. Nakon obilnog ručka, koji se sastojao od sirnice i svježih paprika punjenih domaćim sirom, spustili smo se niz planinu tik prije nego se nebo otvorilo.

9641499457_46e8fc07ae_o.jpg

Dan smo priveli kraju u Alfredovom domu i njihovoj porodičnoj gostinskoj kući. Kada smo ušli zatekli smo Alfredove strica i strinu kako sjede u velikoj trpezariji. Uskoro smo otkrili da oni sada žive u Sarajevu i da pričaju našim lokalnim jezikom. Mislim da je to bio peti jezik kojim smo taj dan pričali u Valboni. Iako smo došli da pogledamo smještaj, razgovor s Alfredom uskoro je krenuo u smjeru visokih vrhova iznad nas. Shvatio sam kako Kenan želi da već sutra krenemo. Dok je Elma istraživala selo i snimala bezbroj fotografija, Kenan je ispitivao s koje strane bi bilo najbolje krenuti u osvajanje ovih nazubljenih i neukroćenih litica.

Podesili smo alarm da nas probudi u 5 sati. Prvi od brojnih koraka načinit ćemo sutra. Prvi od milion.


 

TIM CLANCY
Author: TIM CLANCY
Tim je autor brojnih turističkih vodiča, među kojima su i Bradt Travel Guide za Bosnu i Hercegovinu, gradski vodič Thomas Cook za Tiranu i Sarajevo, kao i regionalni vodiči za Crnu Goru, Srbiju i BiH...

PARTNERS

viadinarica@viadinarica.com 

Via Dinarica BiH Terra Dinarica | Vladimira Nazora 2, 71000 Sarajevo, BiH
Phone: +387 62 393 393 e-mail: bosnia@viadinarica.com

Via Dinarica Croatia Palmotićeva 27, 10000 Zagreb, Cro
Phone: +385 91 51 41 740, Alan Čaplar, e-mail: info@viadinarica.hr

Via Dinarica Slovenia RRA Zeleni kras, d.o.o., Prečna ulica 1, 6257 Pivka, Slo
Phone: +386(0)5 72 12 243, Fax: +386(0)5 72 12 245, slovenia@viadinarica.com

smm5.png smm5.png smm5.png
smm5.png smm5.png smm5.png