Tako biva kada se nadmudrujete sa ljudima koji žive i rade u jednom od zanimljivijih živih sela u BiH, Umoljanima. Selo je udaljeno 40-ak minuta vožnje od Sarajeva, putem koji vodi iza poznatog hotela Maršal na Bjelašnici, zatim pored „Željinog“ doma Bijele vode, te kroz Šabiće, takođe divno bjelašničko selo u kojem je nedavno primijećeno nepoznato čudovište, ali od betona, koje je niklo u "centru" sela i uništilo stoljetni sklad prirode i planinskog stila gradnje, koji se tu praktikovao.

Priča o zmaju i Umoljanima poznata je; u stijenu je uhvaćen i okamenjen zmaj (ažbaha/aždaha/aždaja), koji je došao iz kanjona Rakitnice i htio pojesti stanovnike sela. Mještani su, kaže legenda, pobjegli na obližnje brdo moleći se za zaštitu, te jadni zmaj bi okamenjen u stijeni za vjeke vjekova. Najbitnije je da je sad tu i da privlači turiste, sudeći po brojnim pansionima i restoranima koji su zadnjih nekoliko godina otvoreni u Umoljanima. U ovom malom mjestu nalazi se i jedna od najstarijih džamija u našoj zemlji.

Iako se ne zna kada je tačno sagrađena, smještaju je u XV vijek i, srećom, pod zaštitom je države. Osim džamije, na Umoljanima postoji i lijepa nekropola stećaka. Umoljani su pravi svjedok i čuvar istorije, visoko i nepristupačno mjesto koje je ujedno i polazna tačka za uspon ka Krvavcu.

Iznad Umoljana nalazi se katun Gradina, naša sljedeća stanica i mjesto koje je raskrsnica: lijevo prema Studen potoku, fascinantnom mjestu koje izgleda kao Windows wallpaper – National Geographic čak objavio kratku priču i fotografiju! - a o kojem ćemo detaljnije nekom narednom prilikom, a desno prema Crvenom klancu, Dugom Polju i Krvavcu, ili pak Lukomiru, čarobnom selu na liticama iznad kanjona Rakitnice. Na Gradini nam se priključuju i pujde - mali, šašavi, koji njušku trpa gdje treba i ne treba i ogromni crni "tornjakli" pas, koji je bio naš pravi čuvar do i od vrha.

Od Gradine idemo ka Crvenom klancu, prirodnom prolazu kroz planine, u proljeće i ljeto crvenom zbog takve boje stijena i zemlje, a zimi bijelom, ledenom i poprilično negostoljubivom. Drug iz grupe je svoju zadnjicu, zamalo, smjestio na toplog smeđeg zekana, koji je, jadan, otrčao uzbrdo koliko ga šape nose. Uz smijeh, klanac prolazimo brzo – neko na turnim skijama, neko pješke - te hitamo ka Dugom polju, istinskoj bjelašničkoj pustinji, „uglavljenoj“ između kamenih planinskih masiva. Dugo polje je baš „zatišje pre buru“, jer iznad njega čekaju prijeteći vrhovi Bjelašnice. Ova planina je zaista stari, moćni i nemilosrdni čuvar Sarajeva. Djeluje mi kao neki jaki, mudri starac, koji u svoju dnevnu sobu prima samo najhrabrije, a kroz hodnike i primaću sobu mu šeta masa na skijama. Hodnici i primaća soba su uređeni, sa slikama na zidovima i lijepim lusterima, ali dnevna soba je intimna, posebna, na prvi pogled siromašna, ali nakon što drvo iz kamina osvijetli sve kutke, postaje jasno da je ona ni ružna, ni lijepa, već jednostavno savršena. Ponekad me plaši ta planina, zbog svoje ljepote i veličine.

Na Dugom polju odmaramo i pripremamo se za naredni uspon, koji vodi na Gredu. Dok se penjemo, primjećujem gomilu rasutog perja i našeg malog i blentavog pujdu kako se valja na tom mjestu. Pujdo je, usput, dobio i ime – Džeronimo, a valjanjem u tužnim ostacima ptice, koju je nešto pojelo, valjda želi pokazati kako je strašan lovac. Možda je dobar lovac na smeće i ostatke hrane od planinara, ali nas neće prevariti tako što se, bukvalno, kitio tuđim perjem. Priznajem, uzeo sam nekoliko pera kao suvenir i podsjetnik na ovaj divni dan. Ako se pod „divno“ mogu svrstati gusti oblaci i povremena sitna kiša, koja nas je pratila cijelim putem.

Kratko pauziramo prije Grede i uživamo u pogledu na bezdan, koji se ukazao ispod nas. Nekoliko koraka nas dijeli od ogromne provalije. Idemo lijevo, penjemo Gredu, pravimo prtinu za starije članice naše male grupe, koje su sa svojih 60 i kusur godina odlučile da nam se pridruže. Kažu da im je to draže nego čitati crnu hroniku i hraniti ionako debele sarajevske golubove. Uspješno prolazimo Gredu i dolazimo do finalnog uspona. Snijeg je dubok oko dva metra; povaljao je kleku, ali je kora, začudo, odlična i ne propadamo. Ukazuje se i nepoznata žuta kugla na nebu, koje probija oblake i daje dojam post-apokalipse, sjaja sunca nakon nuklearnog rata, kao u filmovima s kraja '80.-ih godina prošlog vijeka. Ta mala žuta kugla je autoru ovog teksta spržila lice, te potpuno „otvorila“ usne, te sam se osjećao kao tek izašao iz rerne, nakon par sati hoda. Ne vidiš i ne osjećaš da te prži, ali te sprži.

Pri vrhu nailazimo na tragove medvjeda. Neobično je vidjeti ih u ovo doba godine i na ovom mjestu. Drugar kaže da ih nije tu vidio prije šest dana, dakle definitivno su svježi. Sudeći po veličini traga, naš dragi medo je, ipak „međed“, pa se svi kao smijemo i šalimo, a zapravo potajno nadamo da ga danas, valjda, nećemo sresti. Palo mi je na pamet da je Krvavac dobio ime po krvi planinara koji su nekada sreli tog velikog medu-čuvara. Stresao sam se, mućnuo glavom, išamarao, izgovorio nekoliko prikladnih molitvi, istrljao snijegom i nastavio hodati prema vrhu. Na 2000 metara smo iznad mora i čovjek pri toj visini, zbog manjka kisika u krvi, svakakvih budalaština pomišlja.

Na samom vrhu strašno puše vjetar i užasno je hladno. Ali, čim čučnete i dođete u zavjetrinu, možete komotno skinuti jaknu. Žao mi je što je vrijeme takvo kakvo jeste – sivo i tmurno – ali i to ima svoju čar. Ne uživamo u divnom pogledu koji se pruža sa Krvavca kada je vedro, ali su hladnoća i surovost ujedinili našu malu grupu, te brzo pijemo kafu, jedemo i odlučujemo da se vratimo u Umoljane, na mjesto odakle smo krenuli na ovaj divni put.

Ne smijem zaboraviti napomenuti da je opisanu turu organizovala sjajna ekipa PD Željezničar iz Sarajeva. Preporučuje se iskusnijim i planinarima sa dobrom kondicijom, zbog velikih uspona. Bez iskusnih vodiča ni ne pomišljajte „tumarati“ ovim dijelom Bjelašnice!

Krvavac – zmajev vrh, vidimo se gore.