Kenan i Elma su bili zadovoljni dugim pješačenjem kroz Nacionalni park Durmitor u Crnoj Gori. Osvojili su i zvanični i nezvanični najviši vrh u Crnoj Gori - Zlu Kolatu na visini od 2.534 m, vrh koji se nalazi na granici s Albanijom (te se stoga ne smatra najvišim vrhom) i Bobotov Kuk na visini od 2.523 metra.

Tim se sada kretao u smjeru sjeverozapada prema sestrinskom Nacionalnom parku Sutjeska u susjednoj Bosni i Hercegovini – balkanskom Yellowstoneu, u namjeri da osvoje i njegov najviši vrh.
Ovaj park proglašen je nacionalnim parkom 1962. godine. Nacionalni parkovi u bivšoj Jugoslaviji, kao i u većem dijelu Istočne Evrope, nisu uvijek slijedili zapadnjačke konzervacijske norme.

Mali dio parka, blizu 17.500 hektara, predstavlja strogo zaštićenu zonu. Daleko veći dio, koji i dalje potpada pod nadležnost i upravu parka, uživa određeni stepen zaštite, koji je po našem skromnom mišljenju nedovoljan. Pa, ipak, ovo divlje pogranično područje ima najveću bioraznolikost u državi, najviši vrh i posljednju preostalu prašumu u Evropi. Nimalo loš rezime.

Većina Bosanaca i Hercegovaca Nacionalni park Sutjeska posjećuje zbog njegovog historijskog značaja, a ne zbog nevjerovatne prirode. Ovdje su Titovi partizani, pokazavši briljantnu tehniku gerilskog ratovanja, uspjeli uteći bolje opremljenoj njemačkoj vojsci u planinskim predjelima istočne Bosne za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upravo zbog ovog razloga park svake godine posjete desetine hiljada ljudi. Dolaze da odaju počast palim borcima, koji su omogućili rađanje i kasniji uspjeh Jugoslavije. Međutim, malobrojni znaju da je ovaj predio nevjerovatne prirodne ljepote među najstarijim i najljepšim predjelima u jugoistočnoj Evropi.

Najviši vrh Bosne i Hercegovine, planina Maglić (od magla, maglovit) visoka 2.386 metara, opravdala je ime koje nosi. Nakon brojnih sunčanih dana koji su ih pratili u Crnoj Gori, nad Kenanom i Elmom nadvili su se oblaci koji su se zadržali do kraja dana.

Ovu rutu su počeli u Prijevoru koji se nalazi iznad prašume Perućice. Do Trnovačkog jezera su pješačili nešto više od sat vremena, a zatim su se popeli na krov Bosne. Ispod visokih vrhova Maglića pruža se jedna od posljednjih preostalih prašuma u Evropi Perućica. za koju naučnici kažu da je stara 20.000 godina.

Ova raskošna, zelena oaza predstavlja utočište za medvjede, jelene, divokoze, vukove i desetine drugih životinjskih i biljnih vrsta. Ovom dijelu se može pristupiti samo u pratnji vodiča parka.

Drugog dana u parku naš tim je posjetio Zelengoru. I ova planina je opravdala ime koje nosi. Obronci Zelengore, zeleni poput trave, predstavljaju duge i zahtjevne planinarske ture. Međutim, ova planina je nekako blaga. Iako ima nekoliko vrhova koji premašuju 2.000 metara, staza nije nazubljena i strma kao Maglić na istoku. Sunce se vratilo kada su krenuli prema Bregoču, najvišem vrhu Zelengore, visokom 2.014 metara. Uživali su u svakom trenutku.

Jugozapadna strana parka omeđena je zelenim vrhovima Zelengore. Prošarana je planinskim jezerima, livadama i prekrasnim šumama smrče, hrasta, bukve i crnog bora. Područje u blizini jezera Donje Bare na Zelengori bilo je Titovo omiljeno mjesto za lov.

Njegova vila, koja je uništena u posljednjem ratu, bila je smještena na obali jezera Donje Bare. Omiljeno je pojilište za medvjede i divlje svinje. Predstavlja, također, utočište za najveću bosanskohercegovačku populaciju divokoza.

Kenan i Elma nisu uspjeli vidjeti niti jedno od ovih stvorenja, ali nisu otišli „praznih ruku“. Prošli su dijelom na kojem su partizani utekli njemačkoj vojsci. Popeli su se na najviši vrh Bosne i Hercegovine i počeli su turu najdužim dijelom dinarskih Alpa.

Treskavica

Staza Via Dinarica se od Nacionalnog parka Sutjeska nastavlja prema sjeverozapadu i vodi ka općinama Kalinovik i Trnovo. U prijeratnom periodu Treskavica je bila jedna od omiljenih lokacija za planinarenje u državi. Iako je i dalje popularna među pripadnicima starije generacije, koja poznaje ovu planinu ukrašenu jezerima, novoj generaciji avanturista uglavnom je nepoznata. zbog rata s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Iz tog razloga Treskavica predstavlja zonu „u koju se ne zalazi ako je ne poznajete dobro“.

Jedan od izazova Via Dinarice na Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj je osigurati da staza bude sigurna u pogledu mina. Iako je to činjenica kojom se niko ne hvali, u predjelu Dinarice postoje planinski masivi koji nose prokletstvo rata. Treskavica je, nažalost, jedna od njih. Kenanovo iskustvo u treniranju pasa koji otkrivaju mine i poznavanje situacije vezane za mine je još jedan razlog zbog kojeg je on savršena osoba za ovaj posao. Postoje brojne staze koje su dobro označene i zvanično očišćene od mina. Kenan ih dobro poznaje.

Vješto je vodio Elmu kroz pejzaže jedne od najljepših planina u Bosni i Hercegovini i na još jedan vrh koji je smješten na osovini bijele staze - Malu ćabu, na visini od 2.086 metara. Planinarenje na Treskavici je izvanredno iskustvo. Planina je prošarana krasnim jezerima i s nje se, zbog središnje pozicije, pruža divan pogled u svakom smjeru.

Treskavica predstavlja ključnu poveznicu između Nacionalnog parka Sutjeska i Bjelašnice. Ovaj prevoj ih je zadržao u visokim i udaljenim planinama i dalje od prvog grada na stazi, Sarajeva.   

Bjelašnica

Bjelašnica je bila domaćin zimskih Olimpijskih igara 1984. godine. Ima veliku nostalgičnu vrijednost za gotovo sve bivše Jugoslovene i za sve Sarajlije. Iskreno govoreći, skijaški centar ne izgleda kao u dane stare slave, ali Kenan i Elma nisu došli zbog skijanja. Bar ne sada. Nakon što su se preko noći lijepo odmorili u planinarskom domu Bijele vode, kojeg vodi Planinarsko društvo Željezničar, krenuli su prema krajnjem cilju, drevnom selu Lukomir.

Iz Umoljana su se zaputili kanjonom Rakitnice, jednim od najmanje istraženih u Evropi, pa južno prema ovom srednjovjekovnom naselju. Ovakva mjesta izdvajaju Via Dinaricu od ostalih velikih staza.

I upravo se u mjestima poput ovog Via Dinarica doima najpotrebnijom. Pastirske zajednice planinskih gorja na koje smo naišli ovako žive stotinama godina. Iako je selo pošteđeno ratnih razaranja i dalje predstavlja najizolovanije naselje u BiH sa najvećom nadmorskom visinom. 

Lokalno stanovništvo je, stoga, suočeno sa brojnim izazovima. Zbog rata i ekonomskih problema većina stanovništva je pobjegla prema urbanim naseljima u blizini Sarajeva i Konjica.

Povratak staraca

Kada je povratak bio moguć, u selo svojih predaka su se vratili uglavnom vratili stari ljudi. Međutim, s obzirom na to da nema škola, bolnica i druge infrastukture, Lukomir je savršen primjer koji pokazuje do koje mjere je ugrožen tradicionalni planinski način života.

Kenana i Elmu su dobro ugostili, kako je i običaj u Lukomiru. Izuzev nekoliko veoma upornih nana, koje su im pokušale dati ručno pletene vunene čarape, Lukomir predstavlja oazu mira. 

Ugostili su ih Vejsil i Rahima Čomor. Vejsil, koji je pastir, uvijek nešto rezbari u drvetu. To mu je hobi u kojem je izuzetno vješt. Njegova nasmijana supruga Rahima počastila ih je kafom.

Elma se šetala kroz selo u potrazi za dobrim fotografijama, dok je Kenan razgovarao o vremenu i o uslovima na stazi sa Vejsilom, koji je u poznim godinama.

Kada je došao Benjo da im pomogne s pakovanjem opreme, spakovali su se i zaputili prema Sarajevu, što je prva pauza nakon gotovo četiri sedmice i jedina prilika da spavaju u vlastitim krevetima do kraja putovanja.