Paklenica, jedna od najboljih svjetskih penjačkih odredišta, nije razočarala. Proveli smo tri dana penjući se, baveći se slobodnim penjanjem, planinareći i istražujući pećine u jednom od najbolje organiziranih nacionalnih parkova duž staze Via Dinarica. Međutim, došlo je vrijeme da se krene dalje.

Ekipa Via Dinarice je napustila udobnost i zabavu Nacionalnog parka Paklenica. Krenuli smo obalnom cestom do Karlobaga (gdje smo stali da pojedemo užasni i tipično precijenjeni obalski obrok), prije odlaska do središta centralnog Velebita. Baške Oštarije su trebale biti dan planinarenja na jednoj od najimpresivnijih tura Via Dinarice, na Plavoj liniji. Ovaj centralni dio planine Velebit grli jadransku obalu i nalazi se na boku zapadnog ruba Gospića, hrvatskog gradića u priobalnom pojasu.

Majka priroda je imala svoje planove. Spustila se gusta magla i sa sobom donijela hladnu kišu. Dan se sveo na fascinantne razgovore o otrovnim zmijama i šamanskom bubnjanju u Planinarskom domu Prpa.

Utočište za medvjede

Njihov domaćin je bio Vlado Prpić Prpa, gospodin od pedesetak godina sa enciklopedijskim znanjem o Velebitu i otrovnim zmijama, koje tu planinu zovu svojim domom.

Govorio je o geologiji, historiji, filozofiji, geografiji i biologiji sa lakoćom. Nijedna njegova riječ nije bila dosadna. Više puta su ga ugrizle zmije otrovnice, a imao je i ožiljke da dokaže te tvrdnje. I dok je Prpa zabavljao Kenana i Elmu, ušao je ljekar iz Zadra. Ljekar je bio jednako zanimljiv kao i Prpa.

Ovaj ljekar opće prakse je, također, šamanski bubnjar. On predvodi seanse koje znaju trajati danima, u kojima svi oko njega zapadnu u trans u ritmu bubnja. Ko bi pomislio da će ovo mjestašce na vrhu planine biti tako mistično?!

Ipak, morali smo nastaviti dalje, pa je nešto kasnije tog poslijepodneva ekipa krenula na sjever prema Kutarevu i jedinom utočištu za medvjede u zemljama koje se nalaze na Via Dinarici. Ekipa je toplo dočekana izvrsnom šljivovicom i nasmijanim licima naših domaćina u konačištu Butina. Do trenutka kada je ekipa krenula dalje bili smo neodlučni u vezi s konačištem Butina. Šta je bolje – gostoljubivost, rakija, hrana ili kombinacija svega navedenog?

Naredni dan će biti kao nijedan prethodni na dugom putovanju Kenana i Elme. Utočište za medvjede Kuterevo je osnovano 2002. godine, nakon što su lovci u šumi pronašli same medvjediće. U početku je to trebao biti samo projekt dobrih Samarićana za zbrinjavanje beba medvjeda. Medvjedi su, međutim, imali drugi plan.

Ubrzo su prerasli svoj malu nastambu, što je dovelo do izgradnje mnogo veće, kao i do nekih novih prinova porodici. Do 2005. godine u zajednicu su se uključili dobrovoljci iz svih dijelova svijeta, kako bi se pobrinuli za medvjede, kojih sada ima 11. Osam je odraslih, a troje je mladih medvjeda. Tu su sada dva velika ograđena prostora u kojima su smješteni medvjedi, a plan je da se medvjedi premjeste u kompleks od pet hektara, koji će se nalaziti dublje u planini.

To je bila jutarnja sesija. Od tog trenutka dan će postati još interesantniji. Ekipa se zaputila u Nacionalni park Sjeverni Velebit na kratki izlet. Planinarski dom Zavižan, koji ujedno služi i kao meteorološka opservatorija, najviše je naseljeno mjesto u cijeloj Hrvatskoj. To je jedan od najpoznatijih planinarskih domova u zemlji. Za to djelomično treba biti zahvalan Anti, domaru/meteorologu, ali uglavnom i 60 kilometara dugoj Premuzićevoj stazi, koja je izgrađena 1936. godine da omogući kretanje ljudi s planine, ali i turista.

Ekipa se uspela do skloništa Rossi da bi dobila uvid na litice Hajdučki i Rožanske kukovi, dva geomorfološka fenomena. Majka priroda, ipak, nije popuštala, uskraćujući im zemaljske užitke maglom i kišom. Iako nisu dobili lijepi pogled kakvom su se nadali, ipak su dobili nekoliko ugodnih sati pješačenja.

Možda narednog dana na Bijelim stijenama situacija bude drugačija.

Partizanski Stonehenge

Na putu ka Bijelim stijenama ekipa je pokupila Alana Čaplara, urednika časopisa Hrvatskog planinarskog saveza i urednika vodiča za planinarenje u Hrvatskoj.

Također, pridružio im se i Božidar Glad iz riječke Stanice planinarskih vodiča. Obojica će putovati s ekipom dok ne pređu u Sloveniju nekoliko dana kasnije. Obojica su bili izvori znanja, potvrđujući pozitivne dojmove koje je ekipa imala o hrvatskom dijelu Via Dinarice. Alan i Božidar su izložili, pojednostavljeno rečeno, karakteristike terena, stanje planinarstva u Hrvatskoj, u kakvom su stanju staze i domovi, te šta su glavni problemi i izazovi na hrvatskim planinama.

Zajedno su se dovezli do posebnog prirodnog rezervata Bijele i Samarske stijene. Lagani hod od 2-3 sata ih je doveo do tih posebnih formacija od vapnenca. Čak im je i vrijeme išlo u prilog, pa su mogli uživati u pogledu na koji su čekali. 

Odatle su se uputili dalje ka Matić poljani, gdje se 26 partizanskih vojnika 24. februara 1944. godine smrzlo nasmrt. Velika livada je zasjenjena brežuljcima prekrivenim gustom šumom. Spomenici palim borcima nisu tipični spomenici iz socijalističke ere, koji se mogu naći širom bivše Jugoslavije.

Ustvari, oni više liče na nešto slično Stonehengeu. Tu je 26 skulptura oblikovanih iz stijena, bez socijalističkih obilježja, zbog čega se ovaj spomenik čini poniznim. Na centralnom spomeniku se nalaze četiri dječije priče u kojima djeca opisuju svoje misli o tome kako su ti ljudi umrli, što je jako dirljiva interpretacija u spomen partizana.

To veče su se odvezli do Crnog luga. Ono što ih je tamo dočekalo je bilo neočekivano. Ipak, bilo je prijatno iznenađenje.

Crni lug je malo naselje na rubu Nacionalnog parka Risnjak. Risnjak je poznat po velikom broju divljači, a njegovim granicama krstare medvjedi, vukovi pa čak i risovi. Kenan i Elma su očekivali seljački i ruralni ugođaj u domu u Crnom lugu. Ono što su dobili je najbolji (i najljepši) smještaj na stazi Via Dinarica.

Konačište Popović je kreativan, moderan i izuzetno gostoljubiv alpski dom sa svim udobnostima koje dva umorna planinara mogu poželjeti.

Domaćin Danijel Popović bio je uspješan u Zagrebu, prije nego što je odlučio da spakira svoje kofere i da preseli porodicu na selo. Kenan opisuje susret sa dizajnerom, novinarom, organizatorom događaja u prirodi kao "susret sa starim prijateljem". Osim što vodi dom, porodica uzgaja organsku hranu i bobice. Prema izgledu doma čini se da im ide dobro. 

Sljedeće jutro ih je Danijel odveo da upoznaju direktora Nacionalnog parka. Nakon toga su pješačili pet sati, prešavši put od 19 kilometara do vrhova Risnjaka (1.528 m) i Snježnika (1.506 m), dva najviša vrha u parku. Put su završili u blizini Plataka na jugozapadnoj strani parka, gdje su naišli na mali skijaški centar. Skijaške staze možda nisu bile zahtjevne, ali tamo se dugo može skijati sa pogledom na ne tako udaljeno Jadransko more.

Naredni dan je bio rezerviran za produkciju, koji je Elmi omogućio sortiranje mora fotografija i da dopusti Kenanu da nadoknadi rad na svojim bilješkama. To će biti posljednji dan hrvatskog dijela ture.

Susreli su se sa nevjerovatnim ljudima, koji rade nevjerovatne stvari u svojim planinskim zajednicama. Oprostili su se od svojih novostečenih prijatelja, Anamarije iz Splita, Marije i Maje iz Zagreba, te od Alana, Božidara i Danijela iz regije Risnjaka. Brzo su se pozdravili. U jednu stvar su bili sigurni, a to je da će se jednom opet svi sresti.

Via Dinarica ih je, da prostite na klišeu, stvarno prirodno povezala.