Čvrsnica je čvrsti kamen desne strane Neretve, surovi planinski masiv, čiji obronci stražare nad Jablanicom, Drežnicom, Divom Grabovicom i Blidinjem. Ova planina se, kada puhnu vjetrovi, "dovikuje" sa svojom braćom Prenjom i Vranom te sestrom Čabuljom, koja čuva Mostar od ledenog daha sa Čvrsnice. Bogata je klekom, borom, rijetkom munikom te visokim liticama, sa kojih se pruža jedan od najljepših pogleda u Bosni i Hercegovini i šire.

Ako niste znali, Čvrsnica se nalazi 40 kilometara vazdušne linije od Sarajeva u pravcu Mostara i isto toliko od mora. Takav položaj i specifična klima omogućavaju mirise ljeta - bor i kleka - i tokom zime, kada Čvrsnicu prekrije duboki snijeg. Simbol "čvrste planine" su Hajdučka vrata, jedinstven kameni krug, koji se formirao hiljadama godina. Otići sa ove planine a ne fotografisati se kod Hajdučkih vrata, koja se nalaze na sat hoda od doma na Vilincu, ravno je blasfemiji. Pločno je najviši vrh Čvrsnice i Hercegovine, visine 2.228 metara nadmorske visine, a parira mu Veliki Vilinac sa 2.118 metara, ispod kojeg se nalazi dom na Vilincu (1.960 metara), a kojim upravlja istoimeno planinarsko društvo iz Jablanice.

Legende o hajducima

S obzirom na visinu, položaj i teren, dom nudi vrhunski komfor za posjetioce, sa akcentom na nevjerovatan pogled iz spavaona i trpezarije. Dom je, uz napore građana i planinara Jablanice te njihovih prijatelja iz ostalih društava iz zemlje, obnovljen 2010. godine, te nudi smještaj za 20-tak osoba. Otvoren je po potrebi i nakon najave odgovornim osobama u PD Vilinac. Do doma se može doći sa nekoliko strana; dvočlani tim Zemlje Dinarike odlučio se za rutu Masna Luka - Borićevac, ispod vrha Pločno - Peharovi stanovi (napušteni stočarski katun) - Vilinac.
Opisana pješačka tura izrazito je zahtjevna zimi te je neophodno korištenje krplji ili turnih skija, uz cjelodnevno pješačenje preko kombinacije krša, kleke i snijega.
Ukoliko se odlučite za ovu turu, preporučujemo konačenje u Hajdučkim vrletima, etno-hotelu koji se nalazi u Parku prirode Blidinje, a koji nudi odličnu domaću hranu i piće, uz smještaj u autentičnim sobama. Ako volite legende o hajducima, njihovim zgodama i putešestvijama, onda su Hajdučke vrleti i njihov simbol, lokalni hajduk Mijat Tomić, pravi izbor. Ljeti je navedena tura lakša te je pogodna i za one sa nešto nižom fizičkom spremom, a u idealnim uslovima traje do šest sati hoda. Do Blidinja se stiže preko Mostara, Širokog Brijega i Posušja (oko 80 kilometara od Mostara), ili preko Sarajeva, Jablanice i sela Sovići (oko 100 kilometara od Sarajeva).
Nakon što je tim Zemlje Dinarike u sumrak došao i prespavao u domu na Vilincu, odlučili su se za povratak preko Hajdučkih vrata, zatim planinskih kuća na Tisama i Žljebu te, konačno, do Dive Grabovice. Navedeno selo je smješteno u dnu golih i prijetećih kamenih vrhova Čvrsnice te na samom kraju glečerske doline, koju siječe rijeka Neretva.

Kamena kuća

Ubijeđeni smo da je Gospodar prstenova, umjesto na Novom Zelandu, trebao biti snimljen baš u Divi Grabovici, da su producenti filma samo znali za ljepote i krajolike ovog mjesta. O Divi Grabovici, njenim tajnama, ljepotama, vrijednim ljudima, domaćem medu i kamenim kućama ćete uskoro moći pročitati poseban blog, a do ovog skrivenog i tajnovitog mjesta se dolazi preko mosta kod hidroelektrane Grabovica, na magistralnom putu Jablanica - Mostar - Metković (Hrvatska).

Spomenimo i da je kuća na Tisama (1380 metara nadmorske visine), građena u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odavno "zrela" da postane nacionalni spomenik, zbog specifične arhitekture i načina gradnje te starosti.
Nadamo se da će i "neko human uskoro obnoviti ovu kuću", kako govori natpis sa ulaznih vrata. Planinska kuća na Žljebovima, mjestu udaljenom par sati laganog hoda iznad Dive Grabovice, poznata je po obližnjem vidikovcu, sa kojeg se pruža spektakularan pogled na stijene i litice Čvrsnice. Redovno je posjećuju lokalni, ali i strani turisti i planinari.
Čvrsnica je čvrsti kamen Hercegovine, ponosna planina koja će nastaviti da živi u vama sve dok imate daha. Nakon silaska s nje, čovjek ne osjeća ni radost, ni tugu, već stanje slično blaženstvu, tabula rasa, praznoću duha i tijela, koja okrepljuje i unosi iskonski mir.

Iako surova i teško pristupačna, jedna je od "must see" planina u okviru Dinarida, a dio je rute razvojnog koncepta Via Dinarica.
Izvor: Al Jazeera, Stefan Pejović - "Čvrsnica - čvrsti kamen Neretve i Hercegovine"

Nakon obilaska prvog dijela buduće MTB staze Via Dinarica konačno smo dočekali jedan vikend lijepog vremena i bez obaveza da odvezemo i ostatak staze i konačno utvrdimo njenu trasu.
Podsjećanja radi planirano je da glavna staza prati vododjelnicu Jadranskog i Crnog mora, a obuhvata sljedeće planine: Zelengoru, Treskavicu, Visočicu, Bjelašnicu, Bitovnju, Zec, Vitreušu, Radušu, Malovan, Cincar, Goliju i Šator planinu.
Istočni dio sve do Zec planine smo obišli u septembru ove godine, a sada je red došao na zapadno područje od Raduše do Šator planine. U međuvremenu smo u par jednodnevnih tura obišli Vitreušu i Radušu, koje smo i od ranije dobro poznavali, ali svaki put otkrijemo nešto novo.


1.Dan:  Malovan – Cincar


Start ove dionice je na farmi Smiljanić gdje doručkujemo i uživamo u prelijepom ambijentu, domaćoj hrani i razgovoru sa ljubaznim domaćinom Ilijom, a jedina „zamjerka“ je što ne možemo kupiti domaćeg sira obzirom da je sve unaprijed rasprodato za cijelu narednu godinu.

Nakon doručka, temperatura se podiže i spremni smo za vožnju koja vodi direktno preko polja do Ravanjskih vrata gdje se nalazi jako lijepa nekropola stećaka koja se odnedavno nalazi na UNESO listi svjetske baštine
Nakon stećaka, odličnim makadamom se vozimo prema Kupresu sve do skijališta na Malovanu, gdje počinje uspon pa brzo zaboravljamo na niske temperature od jutros i uživamo u pogledu koji se pruža na kupreško polje.
Brzo savladavamo uspon i vozimo se kroz gustu šumu na visoravni Malovana gdje nas mraz i led podsjećaju da je mjesec decembar pa se radujemo svakoj zraci sunca, željno iščekujući pogled na glamočko polje koje je ispred nas.

Pa ipak i pored slabog vidika obilazak oko Cincara je pravo zadovoljstvo posebno kada nailazimo na planinarsku stazu kojom se spuštamo sve do planinskog doma Kruzi gdje nas dočekuju srdačni domaćini planinarskog društva “Cincar” iz Livna.
Navečer nam se pridružuje i ostatak ekipe za sutrašnju vožnju, kao i vesela ekipa planinara koji sutra penju vrh Cincara, pa večer provodimo u ugodnom druženju i prepričavanju anegdota i podviga.


2.Dan:  Golija – Šator


Ujutro doručkujemo, pozdravljamo se sa planinarima i domaćinima i krećemo prema glamočkom polju i Šator planini. Kako je dan kratak a jutro hladno odustajemo od vožnje bicikla kroz polje, pa do Glamoča dolazimo autom, kupujemo namirnice i krećemo sa usponom.
Prvi dio uspona vodi kroz gustu šumu sve do platoa koji razdvaja Šator i Goliju i odakle se otvara pogled prema Dinari i Vitorogu sve okupano decembarskim suncem. Pravimo samo kratke pauze jer želimo doći do vrha planine i spustiti se na šatorsko jezero.
Po izlasku iz šume podno vrhova, put postaje strmiji i grublji pa sporije napredujemo i gubimo dragocjeno vrijeme. Pogled sa prevoja na jezero ne obećava neki utaban put kojim bi se mogli spustiti, pa odustajemo od te ideje i žurimo na drugu stranu do najvišeg vrha.





Ispod samog vrha okružuju nas gusti oblaci koji su već prekrili cijelu Dinaru a i sunce je na zalasku, tako da se teška srca odlučujemo na spust prema Nuglašici gdje nas čeka večera. Na spustu pratimo odlično markiranu planinarsku stazu koja djelimično prati šumski put a onda se odvaja direktno prema selu. Ne razmišljamo dugo nego nastavljamo stazom u nadi da ćemo uživati u atraktivnom spustu.




Par oborenih stabala nas zaustavlja taman da napravimo nekoliko fotki ove odlične staze koja je mjestimično i tehnički zahtjevna što samo upotpunjuje doživljaj pa su, i pored padova, svi oduševljeni.


Staza završava kod Domaćinstva Kovljenić u selu Nuglašica a tu nas dočekuje ljubazna gospođa Stana sa bogatom trpezom i ukusnim domaćim specijalitetima. Na kraju smo svi saglasni kako je ovo domaćinstvo nezaobilazna tačka ako želite posjetiti Šator planinu i već kujemo planove za naredno ljeto i kupanje na šatorskom jezeru.
Ovom turom je završen obilazak buduće Via Dinarica MTB staze a mi smo bogatiji za nove krajolike i ljude koje smo sreli, a raduje nas i činjenica da smo obilazeći sve ove planine sreli i jednog malog medu, dvije lisice, četiri srne i krdo veprova, što doprinosi atraktivnosti ove staze.


Na kraju se zahvaljujemo Udruženju Zemlja Dinarika na velikoj podršci koju su nam pružili u realizaciji ove ture, kao i na ukazanom povjerenju za realizaciju projekta MTB staza u sklopu Via Dinarica projekta, čiji je sljedeći korak obilježavanje i mapiranje.

Kenan i Elma su bili zadovoljni dugim pješačenjem kroz Nacionalni park Durmitor u Crnoj Gori. Osvojili su i zvanični i nezvanični najviši vrh u Crnoj Gori - Zlu Kolatu na visini od 2.534 m, vrh koji se nalazi na granici s Albanijom (te se stoga ne smatra najvišim vrhom) i Bobotov Kuk na visini od 2.523 metra.

Tim se sada kretao u smjeru sjeverozapada prema sestrinskom Nacionalnom parku Sutjeska u susjednoj Bosni i Hercegovini – balkanskom Yellowstoneu, u namjeri da osvoje i njegov najviši vrh.
Ovaj park proglašen je nacionalnim parkom 1962. godine. Nacionalni parkovi u bivšoj Jugoslaviji, kao i u većem dijelu Istočne Evrope, nisu uvijek slijedili zapadnjačke konzervacijske norme.

Mali dio parka, blizu 17.500 hektara, predstavlja strogo zaštićenu zonu. Daleko veći dio, koji i dalje potpada pod nadležnost i upravu parka, uživa određeni stepen zaštite, koji je po našem skromnom mišljenju nedovoljan. Pa, ipak, ovo divlje pogranično područje ima najveću bioraznolikost u državi, najviši vrh i posljednju preostalu prašumu u Evropi. Nimalo loš rezime.

Većina Bosanaca i Hercegovaca Nacionalni park Sutjeska posjećuje zbog njegovog historijskog značaja, a ne zbog nevjerovatne prirode. Ovdje su Titovi partizani, pokazavši briljantnu tehniku gerilskog ratovanja, uspjeli uteći bolje opremljenoj njemačkoj vojsci u planinskim predjelima istočne Bosne za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upravo zbog ovog razloga park svake godine posjete desetine hiljada ljudi. Dolaze da odaju počast palim borcima, koji su omogućili rađanje i kasniji uspjeh Jugoslavije. Međutim, malobrojni znaju da je ovaj predio nevjerovatne prirodne ljepote među najstarijim i najljepšim predjelima u jugoistočnoj Evropi.

Najviši vrh Bosne i Hercegovine, planina Maglić (od magla, maglovit) visoka 2.386 metara, opravdala je ime koje nosi. Nakon brojnih sunčanih dana koji su ih pratili u Crnoj Gori, nad Kenanom i Elmom nadvili su se oblaci koji su se zadržali do kraja dana.

Ovu rutu su počeli u Prijevoru koji se nalazi iznad prašume Perućice. Do Trnovačkog jezera su pješačili nešto više od sat vremena, a zatim su se popeli na krov Bosne. Ispod visokih vrhova Maglića pruža se jedna od posljednjih preostalih prašuma u Evropi Perućica. za koju naučnici kažu da je stara 20.000 godina.

Ova raskošna, zelena oaza predstavlja utočište za medvjede, jelene, divokoze, vukove i desetine drugih životinjskih i biljnih vrsta. Ovom dijelu se može pristupiti samo u pratnji vodiča parka.

Drugog dana u parku naš tim je posjetio Zelengoru. I ova planina je opravdala ime koje nosi. Obronci Zelengore, zeleni poput trave, predstavljaju duge i zahtjevne planinarske ture. Međutim, ova planina je nekako blaga. Iako ima nekoliko vrhova koji premašuju 2.000 metara, staza nije nazubljena i strma kao Maglić na istoku. Sunce se vratilo kada su krenuli prema Bregoču, najvišem vrhu Zelengore, visokom 2.014 metara. Uživali su u svakom trenutku.

Jugozapadna strana parka omeđena je zelenim vrhovima Zelengore. Prošarana je planinskim jezerima, livadama i prekrasnim šumama smrče, hrasta, bukve i crnog bora. Područje u blizini jezera Donje Bare na Zelengori bilo je Titovo omiljeno mjesto za lov.

Njegova vila, koja je uništena u posljednjem ratu, bila je smještena na obali jezera Donje Bare. Omiljeno je pojilište za medvjede i divlje svinje. Predstavlja, također, utočište za najveću bosanskohercegovačku populaciju divokoza.

Kenan i Elma nisu uspjeli vidjeti niti jedno od ovih stvorenja, ali nisu otišli „praznih ruku“. Prošli su dijelom na kojem su partizani utekli njemačkoj vojsci. Popeli su se na najviši vrh Bosne i Hercegovine i počeli su turu najdužim dijelom dinarskih Alpa.

Treskavica

Staza Via Dinarica se od Nacionalnog parka Sutjeska nastavlja prema sjeverozapadu i vodi ka općinama Kalinovik i Trnovo. U prijeratnom periodu Treskavica je bila jedna od omiljenih lokacija za planinarenje u državi. Iako je i dalje popularna među pripadnicima starije generacije, koja poznaje ovu planinu ukrašenu jezerima, novoj generaciji avanturista uglavnom je nepoznata. zbog rata s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Iz tog razloga Treskavica predstavlja zonu „u koju se ne zalazi ako je ne poznajete dobro“.

Jedan od izazova Via Dinarice na Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj je osigurati da staza bude sigurna u pogledu mina. Iako je to činjenica kojom se niko ne hvali, u predjelu Dinarice postoje planinski masivi koji nose prokletstvo rata. Treskavica je, nažalost, jedna od njih. Kenanovo iskustvo u treniranju pasa koji otkrivaju mine i poznavanje situacije vezane za mine je još jedan razlog zbog kojeg je on savršena osoba za ovaj posao. Postoje brojne staze koje su dobro označene i zvanično očišćene od mina. Kenan ih dobro poznaje.

Vješto je vodio Elmu kroz pejzaže jedne od najljepših planina u Bosni i Hercegovini i na još jedan vrh koji je smješten na osovini bijele staze - Malu ćabu, na visini od 2.086 metara. Planinarenje na Treskavici je izvanredno iskustvo. Planina je prošarana krasnim jezerima i s nje se, zbog središnje pozicije, pruža divan pogled u svakom smjeru.

Treskavica predstavlja ključnu poveznicu između Nacionalnog parka Sutjeska i Bjelašnice. Ovaj prevoj ih je zadržao u visokim i udaljenim planinama i dalje od prvog grada na stazi, Sarajeva.   

Bjelašnica

Bjelašnica je bila domaćin zimskih Olimpijskih igara 1984. godine. Ima veliku nostalgičnu vrijednost za gotovo sve bivše Jugoslovene i za sve Sarajlije. Iskreno govoreći, skijaški centar ne izgleda kao u dane stare slave, ali Kenan i Elma nisu došli zbog skijanja. Bar ne sada. Nakon što su se preko noći lijepo odmorili u planinarskom domu Bijele vode, kojeg vodi Planinarsko društvo Željezničar, krenuli su prema krajnjem cilju, drevnom selu Lukomir.

Iz Umoljana su se zaputili kanjonom Rakitnice, jednim od najmanje istraženih u Evropi, pa južno prema ovom srednjovjekovnom naselju. Ovakva mjesta izdvajaju Via Dinaricu od ostalih velikih staza.

I upravo se u mjestima poput ovog Via Dinarica doima najpotrebnijom. Pastirske zajednice planinskih gorja na koje smo naišli ovako žive stotinama godina. Iako je selo pošteđeno ratnih razaranja i dalje predstavlja najizolovanije naselje u BiH sa najvećom nadmorskom visinom. 

Lokalno stanovništvo je, stoga, suočeno sa brojnim izazovima. Zbog rata i ekonomskih problema većina stanovništva je pobjegla prema urbanim naseljima u blizini Sarajeva i Konjica.

Povratak staraca

Kada je povratak bio moguć, u selo svojih predaka su se vratili uglavnom vratili stari ljudi. Međutim, s obzirom na to da nema škola, bolnica i druge infrastukture, Lukomir je savršen primjer koji pokazuje do koje mjere je ugrožen tradicionalni planinski način života.

Kenana i Elmu su dobro ugostili, kako je i običaj u Lukomiru. Izuzev nekoliko veoma upornih nana, koje su im pokušale dati ručno pletene vunene čarape, Lukomir predstavlja oazu mira. 

Ugostili su ih Vejsil i Rahima Čomor. Vejsil, koji je pastir, uvijek nešto rezbari u drvetu. To mu je hobi u kojem je izuzetno vješt. Njegova nasmijana supruga Rahima počastila ih je kafom.

Elma se šetala kroz selo u potrazi za dobrim fotografijama, dok je Kenan razgovarao o vremenu i o uslovima na stazi sa Vejsilom, koji je u poznim godinama.

Kada je došao Benjo da im pomogne s pakovanjem opreme, spakovali su se i zaputili prema Sarajevu, što je prva pauza nakon gotovo četiri sedmice i jedina prilika da spavaju u vlastitim krevetima do kraja putovanja.

Baba Mara's Place je po svemu posebno mjesto, a prije svega po zanimljivoj priči o gradnji, odnosno ideji jednog čovjeka koji je rekao "ne“ lagodnom životu u "civilizaciji“. Taj čovjek je Boško Providžalo, rođeni Trebinjac, koji je svoj životni put nastavio u Lucernu, u opjevanoj zemlji Švicarskoj.

Iako je živio svuda, od SAD-a, preko Afrike i Južne Amerike, do Evrope, spletom okolnosti je odlučio, barem privremeno, skrasiti se u Dobromanima.

Dobromani?

To je staro, lijepo, zanimljivo i, nažalost, skoro pusto selo na pola puta između Trebinja i Ljubinja, "uglavljeno" u brda iznad Popovog polja, gdje uspijeva samo kamen i - Boško i Iva. Iva je Boškova supruga, ona koja, vjerovatno, nosi najveći organizacijski teret, odnosno, tek će ga nositi. Boško je prije malo više od decenije naslijedio staru kamenu kuću i štalu od svojih predaka. No, kako je sve bilo zapušteno, urušeno i oronulo, trebalo je imati petlju i, naravno, novac, kako bi mjesto njegovih predaka ponovo zaživjelo sjajem koji sigurno nadilazi bilo šta dosad viđeno u našoj zemlji. Odakle novac, pitate se?

Kada je Bošku "pukao film" i kada je odlučio da mu je dosta fotografisanja po raznim koncertima, izložbi slika i ostalih stvari kojima se - vrlo uspješno - bavio u životu, prodao je 700 (!) svojih slika nekom galeristi u Švici, spakovao je kofere i, malo-pomalo, izgradio svoj raj. Ali ništa nije išlo lako. 12 punih godina Boško je gradio, zidao, šalovao, farbao, krečio, okopavao, izolirao, krčio, kosio i sadio, da bi konačno, prije koji mjesec, došao do konačnog izgleda Baba Mara's Place-a. Iskreno, prodati 700 slika, napustiti atelje od 300 kvadrata, u kojem je stvarao u Lucernu, i vratiti se u hercegovačko mjesto "bogu iza nogu" možda može djelovati kao sulud, nepromišljen čin. Ali ono što smo primijetili dok smo boravili kod njih je da se Boško i Iva neprestano smiju. Mislim da ni oni nisu toga svjesni. Konstantan osmijeh, uz prepričavanje dogodovština i životnih iskustava ovog mladog čovjeka, dođe kao melem na ranu u eri crnih hronika, priča o neuspjesima i vječitom kukanju kako se, eto, "ništa ne može u ovoj zemlji".
Sve se može, čak i u ovoj zemlji

Ne treba biti ni, da oprostite, budala, pa misliti da je sve to išlo bez problema. No, volio bih da to čujete upravo iz Boškovih usta, umjesto što ću vam prepričavati brojne probleme sa kojima se susretao. Baba Mara's Place je utočište, mjesto na osami i u miru hercegovačkog krša. Kukavica, laste i poskoci jedino je što ćete vidjeti ili čuti za vašeg boravka tamo. Najveći problem sa kojim se susreću je nedostatak vode - vodovoda, naravno nema - pa su pravila ista kao i prije 200 godina: štednja, ograničenost resursa, ali, ipak, i odmor za dušu i tijelo. Kišnica je Bošku "pomogla" da napuni bazen, koji se nalazi u "centru" ovog mjesta. Tu su i vilinski konjici, žabe i razne (nejestive!) ribe, sa kojima možete zaplivati u bazenu.

Ako vam nije do bazena, postoji nekoliko lijepih šetnji u relativnoj blizini imanja. Mi smo prošetali po Obliku, brdašcetu iznad Baba Mara's Place-a, te vidjeli i more između Dubrovnika i Herceg Novog, koji su udaljeni do 45 minuta vožnje od Boška. Bili smo i u Trebinju, još jednom biseru Hercegovine, gradu koji sve više počinje živjeti od turizma i nadam se da će tako i ostati. Blizu su i Mostar, Stolac i poznata utvrda Daorson, Hutovo blato, pećina Vjetrenica i ostale hercegovačke znamenitosti.
"Rek'o sam joj: 'oćeš ti za Hercegovca, pa neka ti bude"

"Sve sam ja ovo sam polako pravio. Kasnije je i Iva došla, rođena dubrovčanka, a kad je vidjela 'đe sam je doveo, mislim da se prepala. Al' eto, rekao sam joj fino - 'oćeš ti za Hercegovca, pa neka ti bude", govori kroz smijeh Boško. "Ni komšijama ništa nije jasno bilo, misle 'vidi one budale, onog čupe što zaludu baca novce'. Ali nije tako, sad sam tu i, pravo da ti kažem, lijepo mi je, a dokad ću ostati, to niko ne zna", govori mi dok pijemo lokalno domaće crno vino – ako niste znali, Dobromani su na Vinskoj ruti Hercegovine - i jedemo sočne domaće jagode. Ali Boško nije stao samo na renoviranju kuća i štala: na ovom mjestu postoji sjajan potencijal za organizovanje jazz i sličnih festivala, jer postoji mala improvizovana, „prirodna“ bina, sa sve opremom, koja uključuje bubanj, pojačala, razne vrste udaraljki i ostalih instrumenata. Osim toga, naš domaćin je posadio i 200 sadnica lješnjaka, koje okopava i čuva, a u vrtu kuće rastu kaktusi i tipično južnjačko rastinje, te domaće voće i povrće.
Kakva fuzija, pa ovo ni Monty Python ekipi ne bi palo na pamet

Inače, imanje je moguće iznajmiti. Maksimalni kapacitet je do osam osoba, a postoji sav komfor – kupatilo, bazen, sobe smještene u starim kamenim kućama, one lijepe „gusarske“ ležaljke, domaća hrana, iće i piće. More blizu, planine u blizini, mina na toj strani nema, a u miru ste i tišini, koju remeti Ošo, Boškov pas, koji konstantno zahtijeva pažnju u vidu maženja po stomaku, glavi, prsima, leđima i gdje god se već namjesti. Možda je važno napomenuti da su vegetarijanci – premda u manjini u ovoj zemlji – i više nego dobrodošli, kao i karnivori, jer im se, svima zajedno, nudi domaća hrana iz okoline Trebinja.

Ako niste znali, Baba Mara's Place se nalazi na Plavoj liniji Via Dinarica koncepta održivog razvoja i turizma, o kojem detalje možete saznati na www.viadinarica.com. Za više blogova posjetite i www.steffaround.com, a ako želite saznati detalje o Boškovom i Ivinom imanju, pravac na njihovu Facebook stranicu: www.facebook.com/babamarasplace.

Ovo mjesto je zaista lijepo, ali su me Boško i Iva posebno oduševili. Jer šta više čovjek može poželjeti u eri kukavičjeg sakrivanja pod skute asfalta, udobnog stana i komfornog auta, od hrabrosti koju sa sobom nosi odluka da se vrate životu svojih predaka, te tamo i opstanu?

Pomozite im u tome.

Izvor: N1

Lako nije, kao nigdje na ovome svijetu, ali na selu sigurno nije lakše nego u gradu. Spomenko insistira da će ostati tu gdje jeste, jer je "svoj na svom", te može i zaraditi od svog rada. Začudilo me i obradovalo kada mi je pričao da je bio u Francuskoj ili, čak, u Alžiru. Organizacija za razvoj i promociju ruralnog turizma, sa kojom radi, Alterrural, "vodala" ih je po regionu i svijetu, kako bi što više naučili iz primjera dobre prakse. Međutim, ono što me najviše raduje je činjenica da ljudi više ne čekaju ovu i ovakvu državu da nešto učini po pitanju ruralnog turizma i razvoja, nego uzimaju stvari u svoje ruke i bore se. Zasad uspješno. Da li je to Munib sa Umoljana, Dragan sa Skakavca, ili Spomenko - nebitno je. Oni uspijevaju uprkos, a ne zahvaljujući državi. Ovo je duga i zamorna tema, pa ću je ostaviti za neki drugi put.

Radujem se Spomenkovom uspjehu – iako je sve to još daleko od idealnog – jer je to pouzdan dokaz da se može opstati od svog rada, na svojoj zemlji i u svojoj državi. Još ako je država planinska, lijepa i kao stvorena za održivi planinski i seoski turizam – onda je sve jasno. Ne smijem zaboraviti i Mlađu, dedu koji nedaleko od Spomenka ima svoju kolibicu, malu, toplu i ugodnu, te koji nudi mlijeko, sir, krompir i ostale domaće proizvode. Mlađin med – kad ga ima – je jedan od najboljih koje sam probao, valjda zahvaljujući tome što pčele „pasu“ po nezagađenim i bogatim padinama ove lijepe planine. Mlađo je gostoprimljiv, te, ako ništa, priđite i pozdravite ga – biće mu drago.

Popili smo čajeve i kafe, pojeli kuhani krompir sa “zajednicom” (mješavina kajmaka i sira) i uštipke od kukuruze, te ostavili nasmijanog Spomenka da se bakće sa gostima i krenuli dalje, prema Bukoviku. Od Kamenite glavice put vodi kroz kombinaciju četinarske šume i idiličnih livada. Nakon što smo prošli usamljenu kuću - u kojoj živi Kosa, žena od 50-ak godina, koja se odatle nije pomjerila ni tokom rata - nadomak sela Močioci, u kojem živi nekoliko vikend-stanovnika i jedna porodica koja se odlučila vratiti, srećemo nekoliko divnih i slobodnih konja; potpuno neuznemireni našom pojavom, pasu, sunčaju se i uživaju na proljetnom suncu. Tu je parkiran i stari vojni kamion, koji je, pretpostavljam, ostao zaglavljen tokom zime, koja je ove godine bila neobično oštra i sa puno padavina.

Planinari pričaju da je na Bukoviku u decembru bilo i do minus 39 stepeni, što je gore nego u zamrzivaču, a da se ljudi nisu mogli ugrijati koliko god da su ložili. Ako je to istina, te ako bolje pogledate količinu padavina i još neotopljenog snijega, onda je jasno da klimatske promjene nisu nešto što tek predstoji svijetu, nego trenutna realnost i proces koji je u već poodmakloj fazi. Naučnici predviđaju upravo takav razvoj situacije – ekstremne zime i ljeta, te lagano nestajanje tranzicije, tj. proljeća i jeseni.
Ko preživi, pričaće.

Usput vidim i posječena stabla, te panjeve koji otužno štrče pored puta. Valjda su to dokazi “upravljanja” našim šumama, ili, još bolje, odraz (ne)svjesnosti šta deforestacija znači za ljude. Prošlogodišnje poplave i klizišta su primjer koji dobro ilustruje navedeno. Uz psovke – čovjek nekad ne može odoliti – nastavljamo ka Bukoviku i nakon par desetina minuta hoda stižemo. U domu Bukovik je veselo, ljudi sjede unutra (?) i svira se harmonika, jede čorbica i lagano mezi, uz naizmjenične zvukove pjesme i smijeha. Ljudi ovdje baš dolaze da se liječe. Kod doma nas je dočekala i koza, koja je, redom, pokušala pojesti: telefon, pivsku bocu, naš sendvič, jaknu od moje kćerke, tacnu za kafu, moj prst, supruginu kosu, gojzerice i sve što bi vidjela.

Naš stari zlatni retriver, Tobi, pogledao je, prestravio se, okrenuo glavu prema meni i samo što nije rekao “ko je ovo čovječe, krv mi se u žilama ledi, sklanjaj je!” Otjerao sam kozu od Tobija, uz salve smijeha, te popio topao čaj od čubre i slušao razgovor dvojice planinara o životu, ratu, ljudima, svemu.

Via Dinarica se, nakon što ovo pročitate, pokazuje jedinim logičnim izborom za ljude koji žele ostati na svojim ognjištima. Taj koncept upravo pokušava “progurati” praksu održivog razvoja i turizma u našim krajevima, kako bi seljaci i svi oni koji se odluče baviti seoskim ili planinskim turizmom, mogli, ako ništa, barem dopunjavati svoj budžet kroz navedene djelatnosti. Povećanje broja turista je očito, ali da li će država prepoznati potencijale – poput Srbije ili Hrvatske, u kojima se održivi turizam subvencionira – upitno je.

Po cijenu ponavljanja, reći ću da mi je drago da su ljudi uzeli stvari u svoje ruke, a naši ljudi su odlučni i hrabri i uvjeren sam da neće proći dugo dok ne uspiju. Ili, još bolje, dok ne uspijemo.

Crepoljsko se nalazi na Zelenoj liniji Via Dinarice, pitomo je i lijepo, idealno za picnic u prirodi i dnevni izlet sa porodicom.

Izvor: N1

Vučja luka dio je Crepoljskog, pola sata vožnje od Sarajeva, u pravcu Hreše, malog mjesta uvaljenog u neobične stjenovite izbočine okružene borovinom, izvorima i livadama, koje gleda na Sarajevo. Hreša je i vrsta bijelog kamena, tvrdog, ali lijepog i otpornog, baš poput vukova koji vladaju tim dijelom Sarajeva. Naši su vukovi stidljivi i teško ćete ih sresti, ili čuti kako zavijaju u noćima punog mjeseca. Raduje me što ih ima i što ih osobe sa puškama u rukama, a koji se lažno predstavljaju kao lovci, nisu skroz istrijebili.
Vukov konak je kompleks, grupa nekoliko drvenih i zdanja savršeno uklopljenih u duboke šume Vučje luke i Crepoljskog. Mogu zamisliti kako su u takvim prostorijama, prije 200 godina, živjeli i naši preci. To surovo vrijeme, kada se nabavljalo samo ono što nam treba i izbjegavalo ono što ne treba, nasuprot današnjem gomilanju bespotrebnog i izbjegavanja potrebnog. Ljudi su zaboravili šta je vatra i koliko nam znači. Zaboravili su da životinju trebaš uloviti i ubiti golim rukama, ako je želiš jesti.

"Ljudi su se, dakle, otuđili od Majke Prirode, koja ih, kao i svaka majka, uvijek prima nazad u svoj zagrljaj, ma kakvi bili".

Vukov konak je upravo jedno od takvih mjesta, naizgled surovih i nepristupačnih, ali toplih i srdačnih iznutra. Ovom starom kućom gospodare Jasmin i Nepu Šahinpašić, sa svojim kćerkama Iitom i Aimi. Jasmin je iz Sarajeva, Nepu iz Finske, te dok boravite u samoj kući, čujete barem tri različita jezika, što daje zaista posebnu čar konaku. Kažem barem tri, jer Jasminu uvijek pomaže neko „sa strane“, avanturista ili backpacker iz ove ili one zemlje. Donedavno je to bio jedan Katalonac, a odnedavno irski par. No, bez obzira koliko ih je i odakle su, moraju brinuti o magarcima Ansi i Taunu, kozi Ruži, mački Peki, šar-planinki Doni i haskiju Lumiju. Čitava mala farma!
"Tu smo stalno od 2013. godine", počinje Jasmin, dok pijemo čaj od čubre, majčine dušice. "Teško je, da se ne lažemo, ali sve ima svoje", kaže.
Dakle, tu su neprekidno već dvije godine, a preselili su se iz Ljubljane, nakon što je Jasminova majka neočekivano preminula.

"I danas, da ne radim u svojoj 'industriji', vjerovatno ne bi uspjeli platiti sve račune ovdje", objašnjava Jasmin i nastavlja: "Nevjerovatno je kako ljudi u ovoj zemlji pojma nemaju šta imaju na dohvat ruke. Posebno oni sa moći u svojim rukama. To je koka-mozak, nisu naučili da vide šta je bilo juče, a kamoli šta će biti sutra, ili za 20 godina".
Jasmin je povremeno angažovan u filmskoj industriji. Primjerice, bio je scenograf za film "1395 dana bez crvene“, autorice Šejle Kamerić. I to mu omogućava da živi životom kakav je odabrao, u miru i tišini, ali i snijegu i ledu ovog dijela Bosne.

Jasmin ne sjedi skrštenih ruku i svoju budućnost, ipak, vidi u Vukovom konaku i na Vučjoj luci. Tako su Nepu i on svojim rukama napravili saunu u šumi pred "glavnog" objekta. Sauna na drva, usred šume, a pored saune bistar i hladan potok, koji vas ohladi sad i odmah. Neutješno urlam dok se vruć polivam hladnom izvorskom vodom i pitam se zašto je Jasminu trebalo da sve ovo radi? Zar nije, kao i većina ljudi, mogao lijepo zarađivati u Ljubljani, gradu iz bajke, umjesto što je došao u ovu vukojedinu? Njegov i dječiji osmijesi, mir sa kojim priča i sklad pokreta, možda su najbolji odgovor na moje pitanje.

Sa Vukovog konaka vode mnogi putevi i staze, šetnje su divne, a sela idilična; jedan od ljepših izleta je prema Vrani, "proćelavom“ brdu udaljenom tri do četiri kilometra laganog hoda kroz šumu. Na Vrani smo vidjeli tragove medvjeda, lisica, zečeva i, naravno, vukova. Neki stidljivi jazavac ostavio nam je i poklon u vidu pramena svoje dlake, na gustoj drači koja je zajedno sa snijegom prekrila partizanski spomenik na Vrani. Spomenik nismo mogli iskopati, bio je prekriven sa dva metra snijega, ali smo uživali u pogledu na redove zelenih stabala i Trebević koji stidljivo viri u pozadini i čuva svoje Sarajevo. Izvori su svugdje, te nije ni čudo da u snijegu vidimo bezbroj tragova od životinja, koje lutaju po selu podno Vrane. Selo je aktivno samo ljeti, nažalost, a zadnji i najžilaviji stanovnik otišao je pretprošle godine. Ako prođete Vranu, naići ćete na još starije, drveno selo, koje gleda ka Nišićkoj visoravni. Opet, kao i svuda u ovoj zemlji, nepregledne šume i prostranstva. Osim Vrane, mogući su izleti i do vrha Crepoljsko, ili čak do vodopada Skakavac i Bukovika, a sve zavisi samo od vaše kondicije.

Ne sviđa mi se što u daljini čujem motorku, to je zvuk uništenja i stanja (ne)svijesti – selo dokazano bolje može živjeti od održivog i planinskog turizma, nego od trupaca koja se prodaju “za par stoja” strancima, koji nam ih zatim vraćaju prerađena u krevete, stolice, stolove i sve ostalo što smo nekada davno znali praviti i sami, a danas volimo tuđe i tvrdoglavo nećemo svoje.
Po povratku sa šetnje, ručamo čorbu od gljiva, domaći grah i uštipke. Uštipci su veličine oblutka, na naše iznenađenje. “Pa zato se i zovu uštipci – uštineš tijesto, razumiješ”, kaže glavni kuhar, Jasmin. Neke stvari imaju logiku, samo smo naučeni uzimati ih zdravo za gotovo.

Naravno, na Vukovom konaku možete i konačiti. O svim detaljima, sauni, hrani, izletima i zanimljivostima, informacije možete potražiti na web-sajtu www.vukovkonak.com
Vukov konak se, takođe, nalazi na Zelenoj liniji koncepta održivog razvoja i turizma Via Dinarica. Do ovog mjesta stižete automobilom, putem Vijećnica – Vasin Han – Hreša – Crepoljsko – Vučja luka, za ne duže od pola sata i po asfaltnom putu. Usput stanite i napunite vodu na izvoru koji je “pod zaštitom naroda”, tik iznad Hreše.

Izvor: N1

Tako biva kada se nadmudrujete sa ljudima koji žive i rade u jednom od zanimljivijih živih sela u BiH, Umoljanima. Selo je udaljeno 40-ak minuta vožnje od Sarajeva, putem koji vodi iza poznatog hotela Maršal na Bjelašnici, zatim pored „Željinog“ doma Bijele vode, te kroz Šabiće, takođe divno bjelašničko selo u kojem je nedavno primijećeno nepoznato čudovište, ali od betona, koje je niklo u "centru" sela i uništilo stoljetni sklad prirode i planinskog stila gradnje, koji se tu praktikovao.

Priča o zmaju i Umoljanima poznata je; u stijenu je uhvaćen i okamenjen zmaj (ažbaha/aždaha/aždaja), koji je došao iz kanjona Rakitnice i htio pojesti stanovnike sela. Mještani su, kaže legenda, pobjegli na obližnje brdo moleći se za zaštitu, te jadni zmaj bi okamenjen u stijeni za vjeke vjekova. Najbitnije je da je sad tu i da privlači turiste, sudeći po brojnim pansionima i restoranima koji su zadnjih nekoliko godina otvoreni u Umoljanima. U ovom malom mjestu nalazi se i jedna od najstarijih džamija u našoj zemlji.

Iako se ne zna kada je tačno sagrađena, smještaju je u XV vijek i, srećom, pod zaštitom je države. Osim džamije, na Umoljanima postoji i lijepa nekropola stećaka. Umoljani su pravi svjedok i čuvar istorije, visoko i nepristupačno mjesto koje je ujedno i polazna tačka za uspon ka Krvavcu.

Iznad Umoljana nalazi se katun Gradina, naša sljedeća stanica i mjesto koje je raskrsnica: lijevo prema Studen potoku, fascinantnom mjestu koje izgleda kao Windows wallpaper – National Geographic čak objavio kratku priču i fotografiju! - a o kojem ćemo detaljnije nekom narednom prilikom, a desno prema Crvenom klancu, Dugom Polju i Krvavcu, ili pak Lukomiru, čarobnom selu na liticama iznad kanjona Rakitnice. Na Gradini nam se priključuju i pujde - mali, šašavi, koji njušku trpa gdje treba i ne treba i ogromni crni "tornjakli" pas, koji je bio naš pravi čuvar do i od vrha.

Od Gradine idemo ka Crvenom klancu, prirodnom prolazu kroz planine, u proljeće i ljeto crvenom zbog takve boje stijena i zemlje, a zimi bijelom, ledenom i poprilično negostoljubivom. Drug iz grupe je svoju zadnjicu, zamalo, smjestio na toplog smeđeg zekana, koji je, jadan, otrčao uzbrdo koliko ga šape nose. Uz smijeh, klanac prolazimo brzo – neko na turnim skijama, neko pješke - te hitamo ka Dugom polju, istinskoj bjelašničkoj pustinji, „uglavljenoj“ između kamenih planinskih masiva. Dugo polje je baš „zatišje pre buru“, jer iznad njega čekaju prijeteći vrhovi Bjelašnice. Ova planina je zaista stari, moćni i nemilosrdni čuvar Sarajeva. Djeluje mi kao neki jaki, mudri starac, koji u svoju dnevnu sobu prima samo najhrabrije, a kroz hodnike i primaću sobu mu šeta masa na skijama. Hodnici i primaća soba su uređeni, sa slikama na zidovima i lijepim lusterima, ali dnevna soba je intimna, posebna, na prvi pogled siromašna, ali nakon što drvo iz kamina osvijetli sve kutke, postaje jasno da je ona ni ružna, ni lijepa, već jednostavno savršena. Ponekad me plaši ta planina, zbog svoje ljepote i veličine.

Na Dugom polju odmaramo i pripremamo se za naredni uspon, koji vodi na Gredu. Dok se penjemo, primjećujem gomilu rasutog perja i našeg malog i blentavog pujdu kako se valja na tom mjestu. Pujdo je, usput, dobio i ime – Džeronimo, a valjanjem u tužnim ostacima ptice, koju je nešto pojelo, valjda želi pokazati kako je strašan lovac. Možda je dobar lovac na smeće i ostatke hrane od planinara, ali nas neće prevariti tako što se, bukvalno, kitio tuđim perjem. Priznajem, uzeo sam nekoliko pera kao suvenir i podsjetnik na ovaj divni dan. Ako se pod „divno“ mogu svrstati gusti oblaci i povremena sitna kiša, koja nas je pratila cijelim putem.

Kratko pauziramo prije Grede i uživamo u pogledu na bezdan, koji se ukazao ispod nas. Nekoliko koraka nas dijeli od ogromne provalije. Idemo lijevo, penjemo Gredu, pravimo prtinu za starije članice naše male grupe, koje su sa svojih 60 i kusur godina odlučile da nam se pridruže. Kažu da im je to draže nego čitati crnu hroniku i hraniti ionako debele sarajevske golubove. Uspješno prolazimo Gredu i dolazimo do finalnog uspona. Snijeg je dubok oko dva metra; povaljao je kleku, ali je kora, začudo, odlična i ne propadamo. Ukazuje se i nepoznata žuta kugla na nebu, koje probija oblake i daje dojam post-apokalipse, sjaja sunca nakon nuklearnog rata, kao u filmovima s kraja '80.-ih godina prošlog vijeka. Ta mala žuta kugla je autoru ovog teksta spržila lice, te potpuno „otvorila“ usne, te sam se osjećao kao tek izašao iz rerne, nakon par sati hoda. Ne vidiš i ne osjećaš da te prži, ali te sprži.

Pri vrhu nailazimo na tragove medvjeda. Neobično je vidjeti ih u ovo doba godine i na ovom mjestu. Drugar kaže da ih nije tu vidio prije šest dana, dakle definitivno su svježi. Sudeći po veličini traga, naš dragi medo je, ipak „međed“, pa se svi kao smijemo i šalimo, a zapravo potajno nadamo da ga danas, valjda, nećemo sresti. Palo mi je na pamet da je Krvavac dobio ime po krvi planinara koji su nekada sreli tog velikog medu-čuvara. Stresao sam se, mućnuo glavom, išamarao, izgovorio nekoliko prikladnih molitvi, istrljao snijegom i nastavio hodati prema vrhu. Na 2000 metara smo iznad mora i čovjek pri toj visini, zbog manjka kisika u krvi, svakakvih budalaština pomišlja.

Na samom vrhu strašno puše vjetar i užasno je hladno. Ali, čim čučnete i dođete u zavjetrinu, možete komotno skinuti jaknu. Žao mi je što je vrijeme takvo kakvo jeste – sivo i tmurno – ali i to ima svoju čar. Ne uživamo u divnom pogledu koji se pruža sa Krvavca kada je vedro, ali su hladnoća i surovost ujedinili našu malu grupu, te brzo pijemo kafu, jedemo i odlučujemo da se vratimo u Umoljane, na mjesto odakle smo krenuli na ovaj divni put.

Ne smijem zaboraviti napomenuti da je opisanu turu organizovala sjajna ekipa PD Željezničar iz Sarajeva. Preporučuje se iskusnijim i planinarima sa dobrom kondicijom, zbog velikih uspona. Bez iskusnih vodiča ni ne pomišljajte „tumarati“ ovim dijelom Bjelašnice!

Krvavac – zmajev vrh, vidimo se gore.

"Sve sam sam napravio", kaže Boro, dok hodamo ka vrhu planine Dimitor, iznad Zelenkovca. "Bilo je tu raznih problema, nerazumijevanja i čega sve ne", dodaje. I mogu samo zamisliti kako jedan umjetnik i vizionar može izgledati lokalnom stanovništvu, ili pak vlastima, sa svojom "suludom" idejom gradnje drvenog grada u šumi, čija je svrha, "po naški", da se siječe i prodaje drugim zemljama za male pare.

No, Boro nije odustajao. Od 1986. do danas, Zelenkovac je postao mjesto koje su pohodili mnogi putnici namjernici, stranci i domaći, mladi i stari, pankeri, gospoda i gospođe. Jazz festival, koji se na Zelenkovcu održava tradicionalno neredovno, ugostio je mnoga poznata imena, poput Vasila Hadžimanova, ili Vlatka Stefanovskog. I svi su bili smješteni u drvenim kolibama, koje je Boro pravio. Sve osim jedne, koju su svojim rukama napravili Francuzi, bračni par koji na Zelenkovcu praktično živi već nekoliko godina.

Pierre je nuklearni fizičar, naučnik, Zoe psihologinja i tu su se obreli slučajno, valjda lutajući bespućima ovog dijela Bosne i Hercegovine. Otišli su da bi se ponovo vratili, a danas volontiraju u galeriji ovog drvenog grada, uživajući u miru, tišini i neobičnoj energiji koju vam pruža neobičan spoj šume, vode i rokenrola, koji non-stop svira u glavnoj “zgradi” eko-zone, a koju zovu galerija.

To i jeste galerija, u kojoj Boro izlaže svoje i radove svojih prijatelja, koji mu proslijede slike. Spomenuti Francuzi su naučili i nešto našeg jezika, dovoljno za osnovno sporazumijevanje sa gostima. Na parkingu je njihov bijeli kombi, čija je zadnja strana pretvorena u spavaonu, a vrata u biblioteku.

"Genijalno, ovo je život", pomislio sam. Dakle, putuješ, upoznaješ ljude, uz to čitaš knjige, skrasiš se privremeno na ovom prelijepom mjestu, još napraviš bungalov golim rukama i živiš. Samo živiš, za razliku od većine, zabavljene materijalnim dobrima, jeftinom zabavom i mišlju "kako i od koga danas uzeti 20 maraka".

Nas je dočekala neobična noć u galeriji; oko osam naveče sve je bilo skoro pusto, na gornjem spratu, nedavno izgrađenom, sjedio je neobičan par i slušao muziku sa mobitela. Sjeli smo da popijemo kafu i okrijepimo se nakon trosatnog puta iz Sarajeva. Nakon 20-ak minuta, pridružuje nam se čitava četa ljudi, njih 40-ak, te počinje pravi pravcati dernek.

Onaj čudni par uzima gitare i cura počinje pjevati “Mercedes Benz” od Janis Joplin. Možda i najbolja akustična izvedba ove pjesme koju sam ikada čuo. Rundek, EKV, Ray Charles… Dok se pjesme redaju i ljudi piju svoje pivo i domaću rakiju, zaključujemo da je najbolje da, ipak, odemo u bungalov i pripremimo se za sutrašnji tradicionalni uspon na vrh Dimitora, Mali Dimitor, u organizaciji Planinarsko-ekološkog društva Vidik iz Mrkonjić Grada. Stari kažu da treba otići kada je najbolje i poslušali smo ih.

Ustajemo oko 7 sati, umivamo se na izvoru pored bungalova, spremamo se i krećemo. Mali Dimitor (1483 m/Nv) je udaljen od Zelenkovca oko tri sata hoda. Tura je predivna, kroz šumu i preko livada, još uvijek prekrivenih snijegom, uz smijeh i radost stotinjak planinara, uglavnom članova lokalnih planinarskih društava iz Mrkonjić Grada, Banjaluke, Šipova i Jajca.
Kolege iz banjalučkog PD Kozara su nam bili domaćini, u punom smislu te riječi, te smo Mali Dimitor popeli sa njima. Priča je svuda ista – mladi, uglavnom, nisu zainteresovani da se penju na planine, krajnji domet je izlet automobilom do prve kafane na obližnjem brdu, gdje se, uz muziku i piće, “odmori” par sati, a potom vraća na asfalt i beton. Nedostatak novca se, uglavnom, navodi kao razlog za navedeno.
No, nakon rasprave, složili smo se da je, ipak, do nedostatka volje ili nedostatka informisanosti u vezi sa onim što ova lijepa zemlja ima ponuditi besplatno i u čemu je jedinstvena u Evropi – čist zrak i voda i zdrave šume, koje liječe ljude zakovane u šarenilo grada i buku koja ih polako pretvara u nervozna i čangrizava bića, otuđena od prirode.

Nakon sedam-osam kilometara, par pauza i tri sata hoda, stižemo na Mali Dimitor. Pogled je nevjerovatan – Klekovača, Ovčara, Malovan, Šator, Cincar, Lisina, Čemernica, Vlašić… Sve ove planine se vide u svom punom sjaju i veličini, uprkos oblacima koji ih okružuju.
“Vidiš ovo malo brdo tu, ispod?”, pita Boro. “To ti je Kuromrz”, odmah dodaje. Dok se smijem, pada mi na pamet kako su ljudi, nekad, vrlo jednostavno davali imena planinama, po onome što je najupečatljivije.
Tako je i sa Kuromrzom. Fascinantno je što sa vrha vidite samo šumu, gdje god se okrenete. Šuma, šuma, još šume… U daljini se vidi i kanjon Sane, koji siječe brda i planine, a dok uživamo u pogledu, saznajemo da “oni”, kako ih nazivaju, žele pregraditi ovaj simbol Krajine branom u mjestu Medna. Nekad imam utisak da su “oni” redom bili dabrovi u nekom od prošlih života i da je suština njihovog postojanja gradnja brana, od kojih lokalna zajednica i narod, sudeći po dosadašnjem iskustvu, nema ama baš ništa. Dok ovo čitate, Koalicija za Sanu organizuje proteste, u nastojanju da se spasi što se spasiti može, jer su bageri počeli kopati.

Od Malog Dimitora, vraćamo se ka Zelenkovcu, putem kroz bukovu šumu i preko Kozjih strana. Šume ovog područja su posebne: srebrna bukva, prošarana ponekim stablom jele, uz mnoštvo izdašnih izvora, koji formiraju potoke. Kažu da je baš u toj šumi smješten izvor sa možda i najčistijom vodom u BiH. Naravno, naša zemlja je puna čistih i divnih izvora, a kriteriji su različiti, pa uz smiješak prihvatam i odobravam tvrdnju o čistoći vode. Kozje strane su goli greben – sa jedne strane je provalija, a sa druge šuma; dok hodate takvim terenom, ne možete a ne razmišljati o ravnoteži koja je potrebna za svaki korak, baš kao i u životu. Pogrešan korak znači nevolju, što je na svojoj koži osjetio i lokalni iskusni planinar, koji se, kako kažu, “živ polomio” na tom mjestu prije nekoliko mjeseci. Preživio je.

Po povratku u Zelenkovac, dočekuje nas domaća riblja čorba i razgoren kamin u galeriji. Ljudi se polako razilaze, blato i smijeh na sve strane. Ruta Zelenkovac – Mali Dimitor – Zelenkovac duga je oko 15 kilometara i pogodna je za osobe bez previše planinarskog iskustva, ali sa dobrom fizičkom spremom. Staze su markirane i ne postoji opasnost od mina.

Eko-zona Zelenkovac udaljena je tri sata vožnje od Sarajeva ili Mostara, te na sat i po od Banjaluke, a nalazi se na Zelenoj liniji koncepta održivog razvoja planina i turizma Via Dinarica.

Zelenkovac je idilično, neobično i idealno mjesto za odmor sa porodicom, ili pak sa prijateljima željnim drugačije zabave. Jedno od rijetkih mjesta koje vam pruža ono što poželite, a sve ostalo je na vama.

Izvor: N1

Naš tim je do sada osvajao najviše vrhove Dinarida. Sada se već nazirao kraj puta. Putovali su od moćne zmajeve glave, planine Prokletije u Albaniji do jednog od najspecifičnijih kraških sistema na svijetu. Primakli su se kraju putovanja, koje će završiti u zemljinoj utrobi. Bar su oni tako planirali.

Iako je Slovenija poznata po planini Triglav i očaravajućim Alpima na sjeveru države, malo je onih koji znaju za donji lanac Dinarida. Naš tim je planirao istražiti pećine Križna i Postojnska, ali je zbog kiše bilo nesigurno krenuti na takav pohod. Slovenci su stoga morali otkazati podzemne ekskurzije. Kenan i Elma su se našli pred još jednom dilemom – da li da sačekaju bolje vrijeme ili da nastave sa istraživanjem staze, po kiši ili po suncu?

Odlučili su, naravno, da nastave dalje.

Prvo su prošetali do zamka Snježnik, koji je dobio ime po planini koja se nadvija nad ovim zdanjem iz 13. stoljeća. Snježnik, koji se izdiže na visini od 1.796 metara, ujedno je i najviši vrh slovenskih Dinarida. Zamak Snježnik, ušuškan u planinskim padinama, predstavlja čudo ljudske domišljatosti.

Tradicionalna planinska utrka

Ovaj prekrasni srednjovjekovni zamak ubraja se među nacionalne spomenike. Kenan i Elma su proveli dobar dio dana istražujući zamak i obližnja brda, nakon čega su se zaputili prema pećini Postojnska – najposjećenijoj pećini na stazi Via Dinarica i značajnoj lokaciji na kojoj se ukrštaju Via Dinarica i staza koja je bila inspiracija za njen nastanak, Via Alpina.

Drugi dan u Sloveniji donio je još jedno neočekivano kašnjenje. Taj dan su se planirali penjati na planinu Nanos sa Sandijem Nabergojem, predsjednikom Planinarskog društva Podnanos, koji je organizovao tradicionalnu planinsku utrku sutradan, ali im je kiša opet pokvarila planove. Kenan i Elma su još jednom krenuli u nova istraživanja po kiši, zaputivši se prema Kjeclu. Sutradan su, pak, nadoknadili izgubljeno vrijeme.

Jutro je počelo sa Gorskim tekom, trkom od 6 kilometara, koja se uspinje 700 metara i koja se trči u čast Fabijana Furlana. Elma je bila doslovno sekund brža od Kenana (mislim da je namjerno usporila i pustila ga da je sustigne na kraju) i osvojila je bronzanu medalju u ženskoj konkurenciji.

Nakon kratke proslave s lokalnim stanovništvom, ubrzo su se zaputili prema brdima, penjući se na Veliki Snježnik. Ova pješačka tura, koju je predvodio Jernej Jez, mladi geolog iz Podnanosa, bila je ugodna tura od 16 kilometara kroz divne četinarske i bukove šume.

U blizini vrha nalazi se planinska koliba Draga Karolina (podsjeća me na pjesmu Jamesa Taylora) u kojoj smo naišli na izviđače i planinare svih generacija. Vlasnik nas je ugostio s posebnom pažnjom nakon što je saznao za našu misiju. Gdje god se tim odmarao ili prenoćio ljudi su i njih i viziju Via Dinarice dočekali ljubazno i otvoreno.

Nakon što su popili čaj i pojeli kolač na račun kuće, četvorka je razgovarala o ovom malom skrivenom predjelu u Sloveniji. Dok se spuštao mrak tim se spustio niz planinske padine. Pokupili su svoje stvari, pojeli posljednju slovensku večeru, pozdravili se i - vjerovali ili ne - uskočili u džip i krenuli nazad u Sarajevo. Vožnja je trajala do sutra ujutro.

Prešli 1.500 kilometara

Kenan Muftić i Elma Okić su pješačili, vozili se biciklom, šetali, planinarili, penjali se, spuštali se na raftovima, vozili se automobilom, prelazili preko stijena, plivali, jeli i pili u pet država i duž 500 kilometara vrhunskih planinskih staza. Prešli su 1.500 kilometara, a ovo je, doslovno, bio tek mali dio prvog dijela bijele staze, pri čemu su se tek površno dotakli i plave zone.

Bili su umorni, ali i inspirisani. Priča o Via Dinarici ovdje ne završava, već tek počinje. Sada dolazi istinski posao. Saradnja s partnerima. Planiranje drugog dijela puta. Zapisivanje svega ovoga. Označavanje narednih staza. Uređivanje hiljada fotografija, desetaka videosnimaka. Mapiranje GPS tačaka. Objedinjavanje svog entuzijazma, strasti i vještine u koherentnom kontekstu, kako bismo razvili ono za što vjerujemo da će biti talas budućnosti za zapadni Balkan.

Via Dinarica je opravdala svoj moto, jer ova staza nesumnjivo povezuje putem prirode.

Kada su se Kenan, Elma i Benjo rastali sa gorostasom sa Prokletija, zaputili su se prema Komovima, poveznici koja nedostaje između veličanstvenih vrhova i nacionalnih parkova Biogradska i Durmitor.

Na web stranici Google maps naznačene su većinom biciklističke staze u općini Adrijevići sjeverozapadno od Nacionalnog parka Prokletije.

Ovaj često zaboravljeni predio istinske prirodne ljepote ne samo da nudi odlične staze za planinarenje već je udaljeniji od nekih od najizolovanijih vrhova Prokletija. Pored tog što povezuje najdragocjenija zaštićena područja u Crnoj Gori, ovaj dio puta, kako je naš tim kasnije saznao, proteže se sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom.



Nakon dugog dana na Prokletijama naš tim je uvečer stigao u sred nedođije. Nakon izvjesnog vremena pronašli su selo Konjuhe i ušli su u skučeni kafić. Kada smo ušli, zamro je razgovor među grupom muškaraca koji su pili pivo i pušili bez prestanka. Zurili su u nas. Uslijedilo je par opreznih pitanja ko smo i šta radimo. Vlasnik, Branislav Bobovićm doimao se iznenađeno kada je Kenan rekao "mi smo iz Sarajeva i došli smo da promoviramo lokacije za pješačenje i planinarenje u Crnoj Gori." Time je probio led. Zatim je Kenan rekao da tražimo prenoćište. Vlasnik kafića nam je ponudio nedovršeni sprat koji je podignut iznad kafića. Kratko smo se zgledali i Elma je odbila ponudu. Podići ćemo šator u dvorištu.



Novo putovanje je započinjalo, ali sve je bilo povezano prirodnim putem, kroz ovaj neočekivani susret.

Sjeli smo i popili pivo. Jedno pa još jedno. Zatim su ugasili svjetla. Šta se radi kada se ugase svjetla? Ništa posebno. Tako smo popili još nekolio piva i pridružili se kartanju. Vlasnika i Kenana su krenule karte. Nakon nekoliko sati, Brane nam nije dozvolio da spavamo u dvorištu. Poveo nas je u porodičnu kuću gdje smo prespavali u udobnim krevetima i dobili zdrav doručak. Atmosfera je postala dosta toplija, kao da smo daleki rođaci. Brane se prije polaska pobrinuo da znamo gdje trebamo ići i koga potražiti prije nego se sretnemo sa svojim vodičem kroz Crnu Goru Duškom Raketićem. Novo putovanje je započinjalo, ali sve je bilo povezano prirodnim putem, kroz ovaj neočekivani susret.

Jedno poznanstvo je vodilo ka drugom i ovaj nepoznati dio sjeverne Crne Gore više je ličio porodičnom okupljanju nego otkrivanju nepoznate staze. Iako je pješačenje do Carina, s prijatnim i sposobnim studentom prava, našim vodičem Duškom bilo manje zahtjevno od zastrašujućih vrhova Prokletije, našem timu je bilo jednako očaravajuće.

Paklenica, jedna od najboljih svjetskih penjačkih odredišta, nije razočarala. Proveli smo tri dana penjući se, baveći se slobodnim penjanjem, planinareći i istražujući pećine u jednom od najbolje organiziranih nacionalnih parkova duž staze Via Dinarica. Međutim, došlo je vrijeme da se krene dalje.

Ekipa Via Dinarice je napustila udobnost i zabavu Nacionalnog parka Paklenica. Krenuli smo obalnom cestom do Karlobaga (gdje smo stali da pojedemo užasni i tipično precijenjeni obalski obrok), prije odlaska do središta centralnog Velebita. Baške Oštarije su trebale biti dan planinarenja na jednoj od najimpresivnijih tura Via Dinarice, na Plavoj liniji. Ovaj centralni dio planine Velebit grli jadransku obalu i nalazi se na boku zapadnog ruba Gospića, hrvatskog gradića u priobalnom pojasu.

Majka priroda je imala svoje planove. Spustila se gusta magla i sa sobom donijela hladnu kišu. Dan se sveo na fascinantne razgovore o otrovnim zmijama i šamanskom bubnjanju u Planinarskom domu Prpa.

Utočište za medvjede

Njihov domaćin je bio Vlado Prpić Prpa, gospodin od pedesetak godina sa enciklopedijskim znanjem o Velebitu i otrovnim zmijama, koje tu planinu zovu svojim domom.

Govorio je o geologiji, historiji, filozofiji, geografiji i biologiji sa lakoćom. Nijedna njegova riječ nije bila dosadna. Više puta su ga ugrizle zmije otrovnice, a imao je i ožiljke da dokaže te tvrdnje. I dok je Prpa zabavljao Kenana i Elmu, ušao je ljekar iz Zadra. Ljekar je bio jednako zanimljiv kao i Prpa.

Ovaj ljekar opće prakse je, također, šamanski bubnjar. On predvodi seanse koje znaju trajati danima, u kojima svi oko njega zapadnu u trans u ritmu bubnja. Ko bi pomislio da će ovo mjestašce na vrhu planine biti tako mistično?!

Ipak, morali smo nastaviti dalje, pa je nešto kasnije tog poslijepodneva ekipa krenula na sjever prema Kutarevu i jedinom utočištu za medvjede u zemljama koje se nalaze na Via Dinarici. Ekipa je toplo dočekana izvrsnom šljivovicom i nasmijanim licima naših domaćina u konačištu Butina. Do trenutka kada je ekipa krenula dalje bili smo neodlučni u vezi s konačištem Butina. Šta je bolje – gostoljubivost, rakija, hrana ili kombinacija svega navedenog?

Naredni dan će biti kao nijedan prethodni na dugom putovanju Kenana i Elme. Utočište za medvjede Kuterevo je osnovano 2002. godine, nakon što su lovci u šumi pronašli same medvjediće. U početku je to trebao biti samo projekt dobrih Samarićana za zbrinjavanje beba medvjeda. Medvjedi su, međutim, imali drugi plan.

Ubrzo su prerasli svoj malu nastambu, što je dovelo do izgradnje mnogo veće, kao i do nekih novih prinova porodici. Do 2005. godine u zajednicu su se uključili dobrovoljci iz svih dijelova svijeta, kako bi se pobrinuli za medvjede, kojih sada ima 11. Osam je odraslih, a troje je mladih medvjeda. Tu su sada dva velika ograđena prostora u kojima su smješteni medvjedi, a plan je da se medvjedi premjeste u kompleks od pet hektara, koji će se nalaziti dublje u planini.

To je bila jutarnja sesija. Od tog trenutka dan će postati još interesantniji. Ekipa se zaputila u Nacionalni park Sjeverni Velebit na kratki izlet. Planinarski dom Zavižan, koji ujedno služi i kao meteorološka opservatorija, najviše je naseljeno mjesto u cijeloj Hrvatskoj. To je jedan od najpoznatijih planinarskih domova u zemlji. Za to djelomično treba biti zahvalan Anti, domaru/meteorologu, ali uglavnom i 60 kilometara dugoj Premuzićevoj stazi, koja je izgrađena 1936. godine da omogući kretanje ljudi s planine, ali i turista.

Ekipa se uspela do skloništa Rossi da bi dobila uvid na litice Hajdučki i Rožanske kukovi, dva geomorfološka fenomena. Majka priroda, ipak, nije popuštala, uskraćujući im zemaljske užitke maglom i kišom. Iako nisu dobili lijepi pogled kakvom su se nadali, ipak su dobili nekoliko ugodnih sati pješačenja.

Možda narednog dana na Bijelim stijenama situacija bude drugačija.

Partizanski Stonehenge

Na putu ka Bijelim stijenama ekipa je pokupila Alana Čaplara, urednika časopisa Hrvatskog planinarskog saveza i urednika vodiča za planinarenje u Hrvatskoj.

Također, pridružio im se i Božidar Glad iz riječke Stanice planinarskih vodiča. Obojica će putovati s ekipom dok ne pređu u Sloveniju nekoliko dana kasnije. Obojica su bili izvori znanja, potvrđujući pozitivne dojmove koje je ekipa imala o hrvatskom dijelu Via Dinarice. Alan i Božidar su izložili, pojednostavljeno rečeno, karakteristike terena, stanje planinarstva u Hrvatskoj, u kakvom su stanju staze i domovi, te šta su glavni problemi i izazovi na hrvatskim planinama.

Zajedno su se dovezli do posebnog prirodnog rezervata Bijele i Samarske stijene. Lagani hod od 2-3 sata ih je doveo do tih posebnih formacija od vapnenca. Čak im je i vrijeme išlo u prilog, pa su mogli uživati u pogledu na koji su čekali. 

Odatle su se uputili dalje ka Matić poljani, gdje se 26 partizanskih vojnika 24. februara 1944. godine smrzlo nasmrt. Velika livada je zasjenjena brežuljcima prekrivenim gustom šumom. Spomenici palim borcima nisu tipični spomenici iz socijalističke ere, koji se mogu naći širom bivše Jugoslavije.

Ustvari, oni više liče na nešto slično Stonehengeu. Tu je 26 skulptura oblikovanih iz stijena, bez socijalističkih obilježja, zbog čega se ovaj spomenik čini poniznim. Na centralnom spomeniku se nalaze četiri dječije priče u kojima djeca opisuju svoje misli o tome kako su ti ljudi umrli, što je jako dirljiva interpretacija u spomen partizana.

To veče su se odvezli do Crnog luga. Ono što ih je tamo dočekalo je bilo neočekivano. Ipak, bilo je prijatno iznenađenje.

Crni lug je malo naselje na rubu Nacionalnog parka Risnjak. Risnjak je poznat po velikom broju divljači, a njegovim granicama krstare medvjedi, vukovi pa čak i risovi. Kenan i Elma su očekivali seljački i ruralni ugođaj u domu u Crnom lugu. Ono što su dobili je najbolji (i najljepši) smještaj na stazi Via Dinarica.

Konačište Popović je kreativan, moderan i izuzetno gostoljubiv alpski dom sa svim udobnostima koje dva umorna planinara mogu poželjeti.

Domaćin Danijel Popović bio je uspješan u Zagrebu, prije nego što je odlučio da spakira svoje kofere i da preseli porodicu na selo. Kenan opisuje susret sa dizajnerom, novinarom, organizatorom događaja u prirodi kao "susret sa starim prijateljem". Osim što vodi dom, porodica uzgaja organsku hranu i bobice. Prema izgledu doma čini se da im ide dobro. 

Sljedeće jutro ih je Danijel odveo da upoznaju direktora Nacionalnog parka. Nakon toga su pješačili pet sati, prešavši put od 19 kilometara do vrhova Risnjaka (1.528 m) i Snježnika (1.506 m), dva najviša vrha u parku. Put su završili u blizini Plataka na jugozapadnoj strani parka, gdje su naišli na mali skijaški centar. Skijaške staze možda nisu bile zahtjevne, ali tamo se dugo može skijati sa pogledom na ne tako udaljeno Jadransko more.

Naredni dan je bio rezerviran za produkciju, koji je Elmi omogućio sortiranje mora fotografija i da dopusti Kenanu da nadoknadi rad na svojim bilješkama. To će biti posljednji dan hrvatskog dijela ture.

Susreli su se sa nevjerovatnim ljudima, koji rade nevjerovatne stvari u svojim planinskim zajednicama. Oprostili su se od svojih novostečenih prijatelja, Anamarije iz Splita, Marije i Maje iz Zagreba, te od Alana, Božidara i Danijela iz regije Risnjaka. Brzo su se pozdravili. U jednu stvar su bili sigurni, a to je da će se jednom opet svi sresti.

Via Dinarica ih je, da prostite na klišeu, stvarno prirodno povezala. 

Južni obronci Bjelašnice su Kenanu i Elmi predstavljali veći problem nego što su mogli pretpostaviti. Bjelašnica je planina koja nudi odlične uslove za pješačenje, biciklizam i skijanje. No, njeni vrhovi nisu među najnazubljenijim i najzahtjevnijim na bosanskohercegovačkom dinarskom repertoaru.

Krajnjim, južnim obroncima Bjelašnice dominiraju kanjoni Rakitnice i Neretve. Potrebno ih je savladati da bismo dospjeli do Kenanove planine Prenj, hercegovačkih Himalaja.

Prolazak labirintom korita Rakitnice nije nimalo jednostavan zadatak. Predstavlja sve ono što Bjelašnica ne bi trebala biti – varljiv je, grub, nepredvidiv i ponekad opasan. U selu Dubočani Elma i Kenan su obukli ronilačka odijela i zaputili se prema kanjonu. Dogovorili smo da ih ekipa skipera za rafting na Neretvi u 13 h ukrca u svoj čamac i da krenu na rafting brzacima u ušću Rakitnice. Svi smo u jednom trenutku sišli u kanjon i znali smo da će Elma i Kenan, iako im predstoji naporan dan, sve s lakoćom obaviti.

Mnogo materijala za razmišljanje

U periodu između 14:30 i 15 sati još se nismo bili ozbiljno zabrinuli, ali se pojavila zebnja. Oboje su sjajni penjači, zdravi k'o drijen i ponovo su u pokretu nakon prvog dana odmora u gotovo četiri sedmice. Odmorni su, ali vrijeme je bilo kišovito, a kanjon je u jesen ne samo hladan već i klizav. Posada prvog čamca je odlučila da krene prema Konjicu. Odmah smo poslali drugog skipera na lokaciju gdje je predviđeno da ih ukrcaju. Kenanov telefon je zvonio, ali se niko nije javljao, Elmin isto tako. Postajali smo sve zabrinutiji. Počeli smo tražiti brojeve za hitne slučajeve, za svaki slučaj. Nismo znali da su Kenan i Elma već prošli dio puta koji nazivaju džehenem II (pakao II) i čekali da dođu po njih.

Naišli su na nekoliko nezgodnih dijelova i Kenan je pao i pri tome zadobio ogrebotine na gornjem dijelu butine, ali, na našu radost, sve je bilo i više nego dobro. Bilo nam je drago što je tim za podršku bio spreman da reaguje. Srećom, nije bilo potrebe. Vratili su se u Konjic na čamcu sa Kasimom Džajićem i njegovim timom, gdje su ih dočekali topao obrok i još toplija dobrodošlica. Prespavali su u podnožju Prenja.

U naredna dva dana penjali su se na tri vrha od njih jedanaest na Prenju, koji su viši od 2.000 metara. Kenan je bio sretan jer se vratio na domaći teren. Na Prenju je zaradio planinarske značke. Ovdje su ga podučavali penjanju i planinarenju. Na Prenju je trenirao za Nepal i Kavkaz. Elmi je ovo bila prva posjeta Kenanovoj planini i, po svemu sudeći, uživala je jednako kao i Kenan.r

Prenj možda nije najviša planina u državi, ali se izdvaja kao najkršnija duž središnjeg dijela Via Dinarice. Prenj je planina koju ne smijete olako shvatiti. Predstavlja ono najbolje od hercegovačkog krša, sa nazubljenim vrhovima, masivnim liticama koje ni najiskusniji penjači ne uspijevaju savladati bez napora i nekim od najspektakularnijih pejzaža Via Dinarice.

Spasili izletnika

Tempo je bio brz i žestok, a Kenan i Elma su prešli tek nešto manje od pola Via Dinarice. Iako smo malo zakasnili sa tekstovima, željeli bismo da vam prepričamo šta se sve dešavalo. Tim se kretao po najvišoj planini u Hercegovini Čvrsnici (2.252 m), a zatim je ušao u Park prirode Blidinje. Potom je uslijedilo sedmosatno pješačenje do Hajdučkih vrata i do Vilinca – jučerašnjeg odredišta koje nam, očito, uopšte nije bilo suđeno. Sada ću vam ispričati i zašto...

Plan je bio da se pješači od Dive Grabovice u dolini Neretve do podnožja stijene Veliki kuk (najviše stijene u Bosni i Hercegovini), gdje bismo se potom penjali uz Zli potok do Tisa, Hajdučkih vrata i zatim do planinske kolibe Vilinac, gdje smo trebali prespavati na nadmorskoj visini od preko 2.000 metara. Pridružila nam se blogerka iz Californije (theblonde-gypsy.com) i popeli smo se na proplanak ispod Velikog kuka za manje od dva sata, ali smo na putu saznali za penjača koji se našao u nevolji.

Grupa izletnika iz Mostara odlučila je da krene prema Vilincu stazom koja vodi preko Velikog kuka. Malo je reći da je taj uspon bio zahtjevan. Kacige i penjački karabineri su bili neophodni. Niko od njih nije imao nešto puno opreme, a nisu znali ni u šta su se upustili kada su krenuli na jedan ovakav uspon.

Ukratko, penjač se zaglavio na izbočini dugoj 20 centimetara. S tog mjesta je mogao samo dolje, u vlastitu smrt. Kenan i Elma su se penjali još pola sata u potrazi za njim. Pronašli su ga samog na litici. Leđima se naslanjao na stijenu, a izbočina nije bila dovoljno duga ni da stane cijelim stopalom na nju. Nisu imali potrebnu opremu da bi mu mogli pomoći, ali su odlučili pokušati. U pomoć je stiglo još nekoliko starijih penjača. Kenan je sa Bracom Zahirovićem krenuo u akciju spašavanja.

Kenan i dvojica drugih penjača su uspjeli spasiti mladog izletnika prije nego su došli spasilački timovi. Nakon što je tri i po sata strpljivo čekao, bespomoćni penjač našao se na čvrstom tlu. Zadobio je posjekotinu na glavi i još nekoliko modrica i manjih posjekotina, ali je stigao s osmijehom na licu, a srdačno su ga dočekala tri spasilačka tima koja su se u međuvremenu okupila.

Osjećali smo divljenje i olakšanje, jer su Gorske službe spašavanja iz Mostara i iz Širokog Brijega tako brzo reagovale.

Nakon nekoliko slavljeničkih tapšanja po ramenu napustili smo spasioce i krenuli put Zlog potoka. Izgubili smo skoro tri sata u akciji spašavanja, pa smo odlučili da nastavimo i da vidimo kako napredujemo. Kenan i Elma su bili domaćini našoj gošći, plavokosoj skitnici (Blonde Gypsy), koja je došla da piše o avanturama i meni, čovjeku s povredom koljena i aspiracijama da postane putopisac.

Naše planove da dođemo do Vilinca osujetile su iznimno strme padine Čvrsnice. Noć se polako spuštala. Gosti su bili umorni. Bili smo sretni kada se na obzoru konačno pojavila lovačka koliba na Tisama, koju je prije stotinu godina redovno posjećivao kralj Karađorđević, gdje bi se ulogorio preko noći.

Čini mi se da su Kenan i Elma mogli pješačiti do Mjeseca i nazad. Cijenili smo to što su se sažalili na nas.

Pješačenje. Akcija spašavanja. Opet pješačenje. Večera. Logorska vatra. Odlazak po vodu. Zapisivanje događaja koji su se tog dana desili. Sve u jednom danu.

Iako je Valbona s prelijepom prirodom, Catherinom i Alfredom imala još dosta za ponuditi, morali smo krenuti dalje. Kenan i Elma su se spakovali i zaputili prema vrhu doline Valbona. Njihova destinacija bio je Nacionalni park Theth. Ova srednje zahtjevna staza, za koju je potrebno sedam do osam sati, trajala je nešto duže zbog kiše i pojačane oblačnosti, što je ometalo Elmu i njeno sjajno oko u fotografisanju. Vratili su se pokisli k'o miševi, ali sa sjajnom pričom.

Nakon kišnog dana na stazi do Thetha iz Valbone uslijedio je topao ljetni dan. Veći dio dana vrijeme je bilo lijepo. Bilo je pomalo oblačno, ali dovoljno toplo. Taj dan su planirali otkriti nešto više o samom središtu ove udaljene katoličke zajednice, koja se sakrila u udaljeni planinski predio istočno od Skadra da utekne Osmanlijama. Tradicionalne kamene kuće ukrašene su savršeno izrezbarenim drvenim krovovima.

Kenan i Elma su otkrili da je spomenuta zajednica dobro organizovana. U većini kuća nudio se smještaj. Bilo je lako pronaći (a i sada je) dobru hranu i lokalnog stanovnika raspoloženog da ispriča priču (ili dvije). Tradicionalne kamene kuće ukrašene su savršeno izrezbarenim drvenim krovovima. Lokalnu Kulu, što je osmanski izraz za tvrđavu, koriste muškarci kada žele da budu sami i da se smire. To je, zapravo, tehnika savladavanja bijesa, koja, izgleda, ima smirujući efekat na one koji dolaze ovdje da se na trenutak preispitaju. Sve vezano za ovo mjesto doima se romantičnim i rustičnim. Nije ni čudo da predstavlja jednu od neizostavnih lokacija za posjetu u sjevernoj Albaniji.

Sviranje na listu

Ne nedostaju ni muzičari. Pri tome ne mislim na obične muzičare. Ovi koje je Elma srela svirali su na listu i na guslama. Snimci su ispod.

Catherine, Amerikanka i biologinja koja je postala Albanka, ljubazno je podijelila svoje vrijeme i znanje sa Kenom i Elmom u Valboni. Dvoje tamošnje djece im se pridružilo u pohodu na kojem su slikali divlje životinje.  Nedaleko od hotela Rilindja u Valboni nalazi se staza koju često posjećuju i ljudi i životinje. Drugog dana su posjetili šumski predio iznad rijeke Valbone, gdje Catherine redovno snima kretanja divljih životinja. Ono što su pronašli bilo je edukativno za sve. I zaudaralo je, također.

Njihovi snimci ne samo da izazivaju divljenje, već dodatno potvrđuju da je Valbona jedna od posljednjih pravih oaza netaknute prirode u Evropi. Zahvaljujući radu ljudi poput Catherine i Alfreda, ova zajednica i njena djeca ujedinjeni su u misiji pružanja zaštite svojoj dragocjenoj dolini i svim njenim stanovnicima.

Niz fotografija izgleda otprilike ovako...“noge planinara, noge planinara, divlja svinja, medvjed, još jedan medvjed, lisica, noge planinara... itd. Ne šalim se! Drugi fotoaparat je zabilježio tri različita vuka za manje od 24 sata. Ako ste se ikada pitali gdje je prava i netaknuta priroda, evo odgovora: Duž Via Dinarice.

Pogledajte fotografije divljih životinja, koje su zabilježene duž popularne planinarske staze.

Prvog dana pravog planinarenja Elma i Kenan su iz doline Valbona na nadmorskoj visini od 800 m stigli do vrha Kollata e Keqe ili, kako ga u Crnoj Gori zovu, Zle Kolate, a koji se nalazi na nadmorskoj visini od 2.582 metra. Početak njihovog putovanja bio je veličanstven. Zla Kolata povezuje albansku i crnogorsku granicu na prevoju Qafa Borit (1.850 m). Zla Kolata (2.582m) zvanično je najveći vrh Crne Gore, a većina planinara mu prilazi s lakše i pristupačnije strane iz Crne Gore. Prilaz s albanske strane iz Valbone predstavlja dosta zahtjevniju stazu.



Kenan i Elma su se zajedno sa pastirom i stadom ovaca u više navrata kretali krivudavom stazom s jedne strane na drugu. Kako im je Catherine rekla, veći dio staze je označen ili lako vidljiv na albanskoj strani (prilaz s crnogorske strane je dobro označen i ucrtan na mape). Upozorila ih je, također, na dionice na kojima će se moći osloniti samo na iskustvo, dobar osjećaj za orijentaciju, te vještinu čitanja mapa. Tim Via Dinarice dorastao je jednom takvom zadatku.

Ova staza je pravi izazov, veoma je duga i da biste je prešli od početka do kraja potrebno je dobrih 10 sati. Silazak niz spomenutu stazu vodi do brojnih nagrada, od košarica organskih borovnica do lokacija sa kojih se pruža veličanstven pogled na planinski masiv Prokletije.

Misija izvršena. Prva ogromna tura je savladana. Uslijedit će brojne druge.

Svi smo naručili omlete sa sirom i različite vrste espresso kafe u restoranu na benzinskoj pumpi pored Drine, u blizini Nacionalnog parka Sutjeska. Putovanje je zvanično počelo. Pripreme za koje su bila potrebna dva mjeseca skraćene su na dvije sedmice. Budžet nam je srezan u istom tom omjeru. Ali napravili smo prve korake ka divljim planinama sjeverne Albanije. Za nekoliko dana će ideja projekta Via Dinarica, konačno, od ideje prerasti u stvarnost.

Nakon dionice od Broda do Šćepan Polja na bosanskoj strani, koja je u određenim dijelovima pomalo i opasna, ušli smo u Crnu Goru u blizini grada Plužine. Granicu smo prešli na mjestu gdje se Tara, koja se usjekla u najduži kanjon u Evropi i Piva udružuju i nastaje silna Drina. Ove svjetlucave plave rijeke teku prema sjeveru i u konačnici se ulijevaju u Crno more, gubeći veći dio plavetnila negdje kod Dunava.

Dugih 12 sati smo se vozili kroz planine Nacionalnog parka Durmitor i prema jugu do Skadarskog jezera, najvećeg zaštićenog močvarnog područja u jugoistočnoj Evropi. Prešli smo granicu iz Crne Gore u Albaniju, na graničnom prelazu Hani Hoti. Sa pripadnicom granične policije pričao samo na svom pidžin albanskom i to ju je oduševilo. Prešli smo granicu, a ispratio nas je topli osmijeh žene koja je veći dio svog života provela u okovima strogog i izolovanog komunističkog režima Envera Hoxhe. Albanija je ostvarila veliki napredak. Vožnja novoizgrađenim putem od Hani Hoti do Skadra godila je našim bubrezima. Prije samo nekoliko godina ovaj put više je podsjećao na Brazzaville nego na Evropu.

Nakon kratke pauze, koju smo napravili u Skadru da se raspitamo kod predstavnika organizacije Oxfam Italia i popijemo dobar talijanski espresso, zaputili smo se prema novom autoputu koji vodi ka Kukešu. U Kukešu nisam bio od 1999. i bombardovanja NATO-a, kada sam radio kao humanitarni radnik za organizaciju Save the Children. Tada je to bio jedan siromašan i veoma zatvoren grad. Dva puta smo pitali za smjernice prema Valboni na sjeveru. Oba puta su nam na engleskom jeziku ljubazno objasnili kojim putem da idemo. Kukeš je i dalje bio siromašan, ali ne više tako zatvoren kao ranije.

Bili smo oduševljeni otkrivši da je put prema Bajram Curriju, 'središtu' sjevernog dijela države, asfaltiran.  Međutim, oduševljenje nije dugo trajalo. Nakon nekoliko kilometara put je postao opasan i nepredvidiv. Na jednom dijelu džip bi poskakivao, a naši bubrezi ispaštali, a onda bi odjednom put prerastao u uzak, ali nanovo asfaltiran vijugav seoski put. Takvim putem vozili smo se naredna dva sata. Sa prvim sumrakom ugledali smo treperava svjetla Bajram Currija, smještenog ispod zastrašujućih vrhova prokletih planina, kako ih nazivaju na lokalnom jeziku. Kao humanitarnom radniku 1999. godine nije mi bilo dopušteno da dođem ovdje. Ovo područje bilo je isuviše opasno i turbulentno; krađe automobila bile su pravilo, a ne izuzetak. Prošli smo kroz grad bez incidenata i nastavili putovanje po mrklom mraku, prema Nacionalnom parku Dolina Valbone.

Nakon jednosatne vožnje po još jednoj turbulentnoj dionici stigli smo do prenoćišta, hotela Rilindja (što na albanskom znači preporod). Mislim da smo svi, s obzirom na to da smo dolazili iz Sarajeva, očekivali da će nam domaćini prirediti topliji doček. Vlasnik Alfred Selimaj bio je pomalo rezervisan prema nama. I konobar, također. Večerali smo svježe pripremljenu salatu od mrkve i grožđica i svježu pastrmku iz njihovog ribnjaka. Sutra ujutro smo po prvi put vidjeli vrhove koji su čuvali ovu zabačenu dolinu. Bili smo zapanjeni. Nakon razgovora s domaćinima Catherine i Alfredom, u kojem smo im objasnili ko smo i zašto smo tu (i jake kafe), dobili smo toplu dobrodošlicu kojoj smo se nadali, a najbolji dio tek je predstojao.

Porodica Selimaj dala je hotelu Rilindja takvo ime radi simbolike preporoda ove osiromašene doline. I geografija i politika su ove tradicionalne planinske zajednice držale izolovanim od ostatka svijeta više stotina godina. Porodica Selimaj, a posebno njihov najstariji sin Alfred, željeli su da to promijenu. Ekoturizam predstavlja priliku za ponovno rađanje Valbone. On je bio prvi koji je otvorio hotel u ovoj dolini dugoj 30 kilometara. Sada, samo u Valboni, smještajni kapacitet iznosi 600 ležaja.



Proučavali smo mape, postavili milion pitanja i dobili milion odgovora. Catherine Bohne, Amerikanka koja sada živi ovdje, bila je više nego spremna da podijeli svoje opsežno znanje i ogromni entuzijazam vezan za Valbonu. Moram priznati da je njena energija bila zarazna. Zaljubili smo se u Valbonu na prvi pogled. Catherine i Alfred su odlučili da nam prvi dan pokažu jedan stan (kolibicu) koji iznajmljuju. Vrlo brzo smo shvatili da ovo dvoje ljudi imaju misiju i da su sjajni u svom poslu. Bili su upoznati sa svime, od divljih životinja, preko politike, publikacija o turizmu, statističkih podataka o posjetiteljima, opisa staza, uključenosti lokalne zajednice - jednostavno su osjećali njen puls. Njihova priča predstavljala je muziku za naše uši i potvrdu da smo na pravom putu.

Upoznali smo Saluma, 13-godišnjeg pastira punog entuzijazma, koji nas je odveo do spomenutog stana. Nakon desetominutne šetnje (bolje reći brzog hodanja u pokušaju da idemo ukorak sa ushićenim tinejdžerom), stigli smo do njihove ljetne kolibe. Na naše iznenađenje, tamo je bila cijela porodica. Došli su iz Tirane na ljetni godišnji odmor. Otkrili smo da je Salumov stric doktor šumarskih nauka i da njegova strina predaje na univerzitetu. Njegov rođak bolje priča engleski od mene. Bili smo visoko, u albanskim planinama, usred nedođije, bez struje i tekuće vode i pričali smo o šumarstvu i ekologiji na engleskom i talijanskom jeziku.



Baka je, po finom balkanskom običaju, bez oklijevanja počela praviti pitu nama za ručak. Naša fotografkinja Elma Okić brzo se zbližila s bakom. Komunicirale su rukama i pogledima. Dok je baka pripremala ručak, Elma je fotoaparatom zabilježila njene vještine. Nakon obilnog ručka, koji se sastojao od sirnice i svježih paprika punjenih domaćim sirom, spustili smo se niz planinu tik prije nego se nebo otvorilo.



Dan smo priveli kraju u Alfredovom domu i njihovoj porodičnoj gostinskoj kući. Kada smo ušli zatekli smo Alfredove strica i strinu kako sjede u velikoj trpezariji. Uskoro smo otkrili da oni sada žive u Sarajevu i da pričaju našim lokalnim jezikom. Mislim da je to bio peti jezik kojim smo taj dan pričali u Valboni. Iako smo došli da pogledamo smještaj, razgovor s Alfredom uskoro je krenuo u smjeru visokih vrhova iznad nas. Shvatio sam kako Kenan želi da već sutra krenemo. Dok je Elma istraživala selo i snimala bezbroj fotografija, Kenan je ispitivao s koje strane bi bilo najbolje krenuti u osvajanje ovih nazubljenih i neukroćenih litica.

Podesili smo alarm da nas probudi u 5 sati. Prvi od brojnih koraka načinit ćemo sutra. Prvi od milion.

{source}