Iako je očigledno da postoje načini da se „nezvanično“ pređe granica bez ikakvih posljedica, naš tim je odlučio da igra pošteno i legalnim putem uđe u Crnu Goru u Vermoshu. U Albaniji smo se zadržali duže nego što smo očekivali. Bilo je isuviše privlačnih planina i trenutaka da bismo je napustili po planiranom rasporedu. Ali morali smo nastaviti dalje i ući u čarobnu Crnu Goru.

Mnogi od naizgled nepristupačnih nazubljenih vrhova albanskih Prokletija izgledali su dosta pristupačniji sa crnogorske strane. Uz pomoć vještog Enesa Dreškovića, upravnika Nacionalnog parka Prokletije iz Plava, Kenan, Elma i Benjamin uskoro su saznali da li ih je osjećaj varao.

Ovaj veliki čovjek,  koji je dominirao cijelim timom poput planina u pozadini, bio je najbolji domaćin kojeg smo mogli poželjeti.  Već smo bili „izgubili“ nekoliko dana istražujući sjevernu Albaniju duže nego što smo planirali i nije bilo lako držati se ionako gustog rasporeda. Enes je bio spas u pravi čas. Nakon što mu je Kenan, kao vođa tima, objasnio našu viziju i trenutnu situaciju, ovaj gorostas sa Prokletija visok preko dva metra, preuzeo je vođstvo. Umjesto ranije planiranog pješačenja kroz Nacionalni park Prokletije, u naredna dva dana smo išli u razgledanje prokletih planina džipom.

Mislim da su svi potajno mislili da se ništa ne može mjeriti sa onim što smo vidjeli u Albaniji. Neukroćena divljina i izazovna staza na albanskim Alpima teško se mogu nadmašiti. Međutim, ni Crna Gora nas neće razočarati.

Nakon što je čuo priču o prilazima vrhovima Zla Kolata i Maja Jezerce sa crnogorske strane, koji su dva najveća i najzahtjevnija vrha na planini Prokletije, Enes je preuzeo na sebe zadatak da nam pokaze šta Plav i Gusinje imaju za ponuditi. Za razliku od izlokanih (ili nepostojećih) puteva na albanskoj strani, ovdje su putevi i ostala infrastruktura, pa čak i zemljani putevi, bili u dobrom stanju.




U dubokim dolinama u Plavu i Gusinju i okolini nalazi se mnoštvo uzbudljivih mjesta i zvukova. Obiluju prirodnim izvorima vode koji se pojavljuju u mnogim oblicima. Izvor Alipašina u Gusinju predstavlja klasičan primjer i lako ga je naći. Potrebno je samo pratiti miris svježe pastrmke s roštilja. Nešto dublje u plavskoj divljini nalazi se Oko Skakvice. A gore, na pograničnom predjelu između Kosova i Albanije, nalazi se Hridsko jezero.

Svi ovi izvori nastali su u krečnjačkim formacijama od kojih je Via Dinarica najvećim dijelom sačinjena. Surova krševita topografija visokih planina dozvoljava formiranje raskošnog donjeg dijela bogatog vodom. Baš zato Plav i Gusinje imaju sve što je potrebno, vrhunske dinarske staze nude sjajnu avanturu ili lagane aktivnosti na otvorenom, uključujući mjesta za kampovanje, biciklističke i staze za pješačenje i više prirodnih spomenika nego što mogu nabrojati na prste ruku i nogu.



Pa, ipak, to ne znači da na crnogorskim Prokletijama sve funkcionira dobro. Enes je jedini uposlenik Parka i, iako je on zaista ogroman čovjek, gotovo je nemoguće pokrivati tako veliki prostor. Za vrijeme doručka drugog dana, Enes je primio poziv od jednog mještana – zvuk motornih pila ga je probudio. Enes je doslovno odmah prekinuo doručak i otišao da istraži šta se dešava. Prodružio mu se i Kenan.

Enes je priznao da bi zažmirio na jedno oko da je u pitanju neki od mještana koji sječe zanemarive količine drva da bi mogao zagrijati dom tokom duge i oštre zime. Ali, to nije suština problema. Problem predstavlja drvna industrija i njihov moćni lobi. Enes tvrdi da najveću prijetnju Parku predstavljaju i legalna (ali neracionalna) i ilegalna sječa šuma za potrebe drvne industrije. Otvoreno je pričao o svom nezadovoljstvu.  Kenan i Enes su naišli na ostatke tek posječene bukve, ali nisu naišli na krivca, pa su nastavili dalje.

Nastavivši dalje kroz šumovite nizine, Enes je uočio nešto sumnjivo. Kenan, pak, nije ništa primijetio. Velika kamp-prikolica u daljini, Enesu je izgledala kao da joj tu nije mjesto, a džip parkiran okomito od nje djelovao mu je poznato. Kada su prišli bliže, Enesove sumnje su se pokazale tačnim. Velika prikolica, puna tek posječenih drva, bila je sakrivena iza kamp-kućice. A ko je bio krivac? Sin šumarskog inspektora! Iznenađeni sin prvo je pokušao igrati na kartu slatkorječivosti. No, ta strategija nije urodila plodom. Zatim se pokušao izvući uz objašnjenje da su stabla bila bolesna. To je samo dodatno razljutilo Enesa.

Jasno se vidjelo da su stabla zdrava, bez znakova bolesti ili sasušenosti. Treći i posljednji pokušaj je bio isuviše patetičan. Ni to nije upalilo kod Enesa. Sa uživanjem mu je napisao pozamašnu novčanu kaznu, popraćenu prijekorom. Enes tvrdi da je izazivanje osjećaja krivice i stida gotovo jednako efikasno kao i udarac tamo gdje najviše boli – po novčaniku. Zaštiti predjele Via Dinarice neće biti lagan zadatak, ali uz šampione poput Enesa Dreškovića na čelu Nacionalnog parka Prokletije, otišli smo u optimističnom raspoloženju.